Novi list: 22. 4. 2000.
TOMISLAV KLAUŠKI:
ŽUNEC DOŠAO I OTIŠAO - KONFUZNOSociolog rata nesnalažljiv u miru
Ozren Žunec otišao je s mjesta ravnatelja HIS-a onako kako je na njega došao - konfuzno. Polovicom veljače ove godine nositelji nove hrvatske vlasti tri su se dana prepucavali na relaciji Pantovčak-Markov trg-Bruxelles oko toga tko će biti nasljednik Miroslava Tuđmana na Kunišćaku. Najprije su se odvijale tajnovite konzultacije privremenog predsjednika države Zlatka Tomčića s novim premijerom Ivicom Račanom. Zatim se u cijelu priču uključio novi pred
sjednik Stipe Mesić koji je novinarima rekao da zna tko je novi ravnatelj - ali neće otkriti o kome se radi. U međuvremenu je sam Žunec zakomplicirao cijelu situaciju odbivši, pa zatim ipak prihvativši svoje imenovanje, dok je svo to vrijeme Račan u Bruxellesu čupao kosu primajući kontradiktorne informacije.Konačno, zavrzlama je riješena i Žunec, ugledni sociolog rata i analitičar obavještajne zajednice, mogao je zasjesti u užarenu fotelju ravnatelja HIS-a. I tamo je odmah učinio nekoliko dobrih poteza, kao što je odlazak na sjednicu saborskog Odbora za unutarnju politiku, što je bio presedan za jednog šefa tajne službe. Ipak, bio je frustriran činjenicom da promjene - organizacijske i kadrovske - teku izuzetno polako.
Ambiciozan na dolasku
U nastupnim intervjuima tvrdio je kako se HIS mora ukinuti jer se “nalazi na potpuno krivom mjestu”. “Sada je HIS definiran kao dio Ureda za nacionalnu sigurnost, što znači da predsjednik Republike ima vlastitu obavještajnu službu, što je nedopustivo”, govorio je Žunec u intervjuu “Nacionalu”, protiveći se i postojanju UNS-a nad kojim izravnu kontrolu ima predsjednik Republike. No, svejedno nije pokrenuo inicijativu za ukidanjem službe na čijem je čelu bio. Sumnjičerija i sukobi nastavili su se i nakon preuzimanja dužnosti, a čašu je prelilo imenovanje Tomislava Karamarka na mjesto predstojnika UNS-a.
Žunec je odmah počeo javno izražavati svoje nezadovoljstvo činjenicom da u HIS-u još uvijek vladaju hadezeovi ljudi, pa čak i oni Đurde Šušak, dok je njemu bilo onemogućeno da samostalno postavlja svoje zamjenike. Htio je imenovati Stribora Kikereca, a zatim i Darka Domišljanovića, bivšeg obavještajca s kojim je pisao znanstvene radove, ali je to navodno bilo stopirano iz Karamarkovog ureda. Koliko je Žunec bio ograničen u svom radu pokazuje i činjenica da nije mogao ukloniti vojne stražare s Kunišćaka.
Patetičan na odlasku
I nakon dva mjeseca natezanja i prepucavanja, Žunec više nije mogao izdržati. Sročio je tri stranice potresne ostavke koja završava patetičnom porukom: “Neka Bog pomogne obavještajnoj zajednici”, što je neodoljivo podsjećalo na stil Andrije Hebranga u pismu Tuđmanu.
Račan, Mesić i Tomčić pokušavali su ga nagovoriti da povuče ostavku, angažirali su ministra pravosuđa Stjepana Ivaniševića da sastavi novi prijedlog zakona o obavještajnoj zajednici, dogovorili se da premijer i predsjednik države zajedno imenuju šefove tajnih službi, pa je čak Račan nakon još jednog dramatičnog kasnovečernjeg druženja novinarima rekao kako se nada da će “zajedno sa Žunecom preustrojiti tajne službe”. Nije pomoglo.
Žunec je ostao pri svojoj odluci te otišao na godišnji odmor do neke nove dužnosti u obavještajnoj zajednici. Koja je vrlo upitna ako se uzme u obzir da će Karamarko, od prije tri dana i večere pomirenja Žunecov dobar prijatelj, Mesiću predložiti novog ravnatelja. Vjerojatno ne baš po Žunecovom ukusu.