Vrpce nema. Glavni dokaz Pašalićeva krimena nije pronađen. Naravno da vrpce nema. Nedostatak materijalnog traga nije rezultat velike inteligencije najsumnjivijega, nego njegove brižne opreznosti. Naime, isti je savjetnik bio taj koji je za novog predsjednika pripremio sef s tajnama na Pantovčaku 241, pa bi bilo razočaravajuće glupo da je ostavio dokaze koji bi potvrdili sve ono što se javno govorilo - priču o petom ortaku, slušanju telefonskih razgovora, umiješanosti u aferu preuzimanja "stojedinice", upravljanja Croatia osiguranjem, pretvorbi Slobodne Dalmacije, Večernjaka i raznih drugih priča. Kao i svakom dobrom birokratu, može mu se zamjeriti da je, kao dio vlasti, bio čovjek bez svojstava jer se ni sam nije bavio iz uvjerenja, nego tek iz interesa politike za koju je radio. Nikada nije ostavio trag o svome postojanju, najuspješnije je tvrdio da ga nije bilo iako smo ga svi gledali. To ne znači da nikada neće govoriti na sudu o onome što je radio. Šeks je i to dao naslutiti kada je, narugavši se Pašalićevim progoniteljima, rekao da treba čitati Agathu C. Ona je izmislila zagonetke, a rješenja skrivala usred labirinta pogrešnih smjernica. Uvela je model po kojem najsumnjiviji nije krivac, ali je do krivca ipak dolazila krećući od sumnjivaca, eliminirajući jedan po jedan razlog koji bi je naveo na krivi zaključak, da bi, pronašavši motiv, sve podvrgla provjeri rekonstrukcije i tek tada proglasila krivca. U Pašalićevu slučaju je pogreška progonitelja, ona dovoljna za neuspjeh, to što su svi krenuli suprotnim smjerom.