Šestorka pobrkala obavještajne lonce

Priča o imenovanju čelnih ljudi u hrvatskoj obavještajno-sigurnosnoj zajednici te stalni preokreti (i, dakako, politička kalkuliranja) oko ostavke šefa HIS-a koji nije niti zagrijao svoj stolac, polako dobiva i neželjene efekte, osobito u inozemstvu. Na Zapadu se iskreno čude što se takve stvari nepotrebno kompliciraju. U demokratskim sustavima, na primjer ministar unutarnjih poslova ne mora biti stručnjak za svoj resor (on može čak i više puta mijenjati resore prilikom rekonstrukcije vlade), ali su zato šefovi tajnih službi redovito dokazani stručnjaci. U nas ravnatelji obavještajnih službi još su u suštini politički ljudi (i u starom, ali i u novom sustavu) koji su često, ruku na srce, udaljeni od obavještajnog svijeta kao Zemlja od Mjeseca i koje »birokratski meci« lako obaraju već nakon prve uredske svađe.
Vladajuća šestorka tu je nešto gadno pobrkala, ali i zabrljala. Ispada da naš obavještajni sustav još vodi HDZ, odnosno od njega izabrani kadrovi, velik dio kojih bi u zapadnim i izraelskim tajnim službama najvjerojatnije izgubio posao već za tjedan dana.
Nastali vakuum koristi UNS odnosno njegov ravnatelj, koji ne čineći ništa i održavajući status quo stvara klimu u kojoj se trebaju, izgleda, reformirati i bitno skresati sve ostale tajne službe u Hrvatskoj izuzev Ureda za nacionalnu sigurnost gdje i dalje sjede osobe koje su svoju karijeru u obavještajnoj zajednici stvarale uglavnom prisluškivanjem (to je u ozbiljnim obavještajnim službama samo pomoćna i dopunska metoda, a ne osnovna djelatnost).
Začuđujuće je kojom lakoćom i danas cure tajni dokumenti na stranice domaćih tjednika (koji i žive samo od stvaranja velike dreke i jeke). Da li se sadašnje čelništvo obavještajne zajednice uopće ikad upita što o tome misle u NATO-u i u vodećim obavještajnim agencijama s kojima Hrvatska treba surađivati? Kad jednog dana (a taj dan nikako da dođe) uđemo u zapadne integracije, većina članica će dobro razmisliti koje će tajne dijeliti s Hrvatskom, ili, još gore, da bi se spriječio rizik »curenja«, pragmatični Zapad nas još dugo može ostaviti da, gotovo potpuno sami, čekamo u predvorju Europe.
Stoga, trakavicu oko hrvatskog obavještajnog sustava treba što prije eliminirati i prionuti ozbiljnom poslu koji će zahtijevati i rekonstrukciju postojećeg obavještajnog sustava i novačenje onih koji i u nepovoljnim (čak i ekstremnim) uvjetima znaju i žele disati bez škrga ili s njima.