Amnezija je vjerojatno neugodna bolest, ali i od nje ima koristi. Amnezijom nestaju neugodni trenuci iz života, a umjesto njih ostaju samo praznine koje nužno moraju biti ugodnije od nestalog ružnog događaja. To je ono zašto je sjećanje nešto vrlo osjetljivo ali, u stvarnom životu, i vrlo vrijedno. Bez sjećanja je naime teško utvrditi i vlastiti identitet bez obzira na to koliko se okolina trudila uvjeriti pojedinca da je istina ono što mu oni govore da se dogodilo. No, stoga je gotovo divljenja vrijedan napor kada pojedinac nastoji uvjeriti okolinu da se dogodilo nešto točno onako kako on tvrdi da se dogodilo. Franjo Gregurić je tako nedavno kazao da se ne sjeća informacija o nestalim Srbima u Gospiću, Hebrang je pak rekao da nikada nije ni čuo za zločine, Tihomir Orešković se pak ne sjeća da su Srbi nestajali iz Gospića jer je on tamo bio samo tajnik i vodio zapisnike... Istodobno su iz sjećanja nekadašnjeg predsjednikova savjetnika, dr. Pašalića, nestali sati razgovora o Večernjaku, pa se nisu nikada ni dogodili, Vesna Škare-Ožbolt se pak sjeća samo svoga smijeha, ležernog tona razgovora i upadice "nisam bila pijana", te toga da je u stvari dr. Tuđman zaboravio da je i nju pozvao. Škegro je pak podsjetio Mesića na ono čega se on sjeća, a Mesić ignorira. I tako Hrvatska postaje, poput drame apsurda, zemlja dvije vrste Ijudi: amnezičnih političara koji ne znaju što je bilo još jučer, i tome nasuprot, građana koji znaju, ali nisu sigurni što s time.