Hrvatska je trenutno vrlo bolno raskrečena između strasnog prekapanja neposredne prošlosti i bolnih izazova nemilosrdne budućnosti, u dodatnom izdanju neizbježnih tranzicijskih dvojbi, u kojim se tako očevidno sukobljavaju moral i institucije, politika i istina, mediji i interesi, ljudi i metode, pa Dražen Budiša ima pravo kada govori o “nekim elementima” pogubnog političkog kaosa.

Malo i ništa u zaštiti dostojanstva pojedinca, a jedva ponešto u korist nedodirljivih pravosudnih institucija, odmah u znaku konačnih presuda, u očevidnoj navijačkoj atmosferi, a novih političkih magli, u kojima se podjednako zloćudno skrivaju neki novi grupni i politički interesi. U svemu tome, Mesić mora braniti vlastitu predsjedničku vjerodostojnost, a Račan uzaludno zdvajati nad “tajnim tržištem tajnih dokumenata”, dok poplava brzometnih medijskih i političkih presuda može koristiti samo onima, koji su donedavno činili baš sve što im je padalo napamet, a sada traže neku posvećenu pravdu u ulozi nepravedno progonjenih žrtvi, baš kao i Borislav Škegro, koji je u svojoj vrlo metodičnoj samoobrani na jučerašnjoj konferenciji za tisak, dokazao vrhunski smisao za demagošku promjenu pravog predmeta razgovora.

U obrani mudrosti svemoćnog Predsjednika Republike, koji je u osporenoj priči o prodaji HT-a zaradio (“za Hrvatsku”) više nego li se itko nadao, a niti riječi o tajnim izvorima partijskog financiranja (o tome uporno šute i neki današnji izborni pobjednici), iliti iznuđenim nagodbama sa svemoćnim međunarodnim posrednicima (Kinkel, Genscher), pa i dvojbenoj rasprodaji “obiteljskog srebra”, tajnim inozemnim računima, i nedopustivim pretvorbenim povlasticama, a samo sve i svašta o “još jednoj” presudi prije istrage, suprotstavljenim Mesićevim brojkama i nepotvrdenim izvorima, u znaku ideoloških prozivanja (“sve je to staljinizam”) i dvojbenih polemičkih izazova, u zakašnjelom vapaju za nekakvom novom pravnom državom i nekakvim neovisnim pravosuđem. Nesmiljeni Škegro koji bi šutio još barem šest mjeseci da su ga ostavili na miru, a sada će se još strpiti samo do petka, prije negoli i sam zatraži konačnu zaštitu suda. I ovaj put protiv novina, u vrlo dvojbenom rušenju osporenih političkih paravana.

Takvog Škegru ni prije nisu voljeli, ali to ne znači da niti sada ne treba braniti njegovo pravo na svaku vrstu obrane, pa će se i u ovoj dodatnoj priči morati uskladiti neki datumi, povodi i iznosi, kako se ne bi potvrdilo da Mesić - već iz vlastitog političkog iskustva - uvijek dobro zna o čemu se radilo, ali nikada ne može dokazati kako se sve to dogodilo. Pa ipak, ovaj nasmijani Predsjednik nesmiljenog jezika, ne ostavlja dojam zloćudnog osvetnika, već i poslije izbora ostaje podjednako omiljenim glasnogovornikom velikog dijela onog nestrpljivog hrvatskog puka, koji u politiku novog smjera ubraja i odlučno raščišćavanje svih osporenih starih računa, kako bi pogubna hadezeovska politika u svim presudnim državnim pitanjima dobila svoja puna imena i prezimena. Takvome Mesiću još su uvijek skloni oprostiti i neke nedvojbene pogreške, ali će i on morati dvostruko promisliti o svakom svojem budućem otkriću; kako ga ne bi optužili, da je ponovno izmiješao politiku i pravosuđe, a policiju pretvorio u nemoćnog državnog slugu.

Mesić između pravde i dokaza, a ta se vrsta rasprava ipak ne može proglasiti zavjerom neodlučnih koalicijskih partnera, pobunom hadezenostalgičara ili podvalom medijske konkurencije, kako se to ponekad radi u vrlo providnim obranama osobitih grupnih interesa, bilo da je riječ o podaničkom izboru posvećenih političkih zaštitnika, bilo da se radi o poželjnom ishodu nekih budućih privatizacija, ili konačnoj kontroli svekolikih tajnih službi, koje bi i u službi novih gospodara, samo presvukle političke kapute, a sačuvale istu poganu dušu. Upravo oni koji su u svim onim olovnim hadezeovim godinama bili spremni na svako mučno iskušenje, kako bi razotkrili pravu narav te pogubne balkanske vladavine, ne bi trebali zagovarati onu novu vrstu “revolucionarne pravde”, koja se svodi na neka nova jednoumlja, kako bi u ovoj novoj podjeli političkih karata, za jedne Račan, a druge Mesić, postali politički nedodirljivim poput Franje Tuđmana, bez obzira što govorili, radili ili predlagali.

Tako treba vjerovati u Budišinu dobru volju kada se protivi prljavim i nedokazanim prozivanjima, Račanovu osudu špijunskih crnih burzi, i Mesićevu želju da javno demistificira kriminalnu ostavštinu Pantovčaka, baš kao što se i Budiši, mora i može prigovoriti, kada svoje vlastite ljude želi obraniti pod svaku cijenu, a u sve nadzorne službe postaviti što više vlastitih provjerenih pouzdanika, dok bi i Račan morao naučiti da se nikakve pogrešne odluke ne mogu braniti providnim pričama o dobrim namjerama u krivom pakovanju, a svaki politički izazov, odmah otpisivati kao rušilačku zavjeru po srpskim uzorima. Kada se već znalo, a predugo skrivalo, tko su formalni vlasnici “Večernjaka”, niti Matu Granića nije trebalo tako primitivno prozivati, pa se povremeno čini, da svaka strana ima svoj vrlo osobiti izbor pomilovanih žrtava i pogaženih štićenika, u čemu će Mesić u pravilu progovoriti prerano o nečemu što tek treba pouzdano dokazati, a Račan i Vlada prekasno stisnuti zube, kada ipak moraju pokazati, da je moralna dosljednost, ipak preča od saborske stranačke pragme.

U tim proturiječjima, i na Pantovčaku već sada privatno priznaju da su ponegdje zaglavili u nekim nepotrebnim političkim glibovima, dok je samo pitanje vremena, kada će i Račan javno prihvatiti, da bez djelomične rekonstrukcije Vlade, neće moći ispuniti neka od najvažnijih vlastitih obećanja, dok i jedni i drugi, moraju razmisliti o nužnom političkom predahu, kako se ova priča o “nekim elementima kaosa”, ne bi pretvorila u još pogubniji obračun sa vlastitim političkim uspjehom. Neki su ljudi sigurno zaslužili zatvor, ali već i jedna nedokazana optužba, može pomilovati stotine političkih hulja, baš kao što se to svojedobno desilo u Italiji, pa bi i u Hrvatskoj bilo vrlo zlokobno, kada bi se u raznim prijepisima, zapisnicima i dosijeima, tražila samo ova ili ona otpisana imena, a preskakale opće političke pouke i opomene. Bez nezasluženih oprosta za bilo koga, ali u čvrstoj vjeri, da će u ova nova posthadezeovska vremena, i ova nova Linićeva “antikorupcionaška komisija”, podjednako nepomirljivo nadzirati i ovu novu hrvatsku svakidašnjicu. Puna mjera svima, a ne samo njima.