S okusom panike, ali i s ponekim zrnom soli, hrvatska se javnost ovih dana mora suočiti s alarmantnom slikom vanjske zaduženosti zemlje, koju u svom najnovijem broju, brojkama i slovima, pa i među recima, donosi vrhunski uređen i krajnje analitički sažet “Bilten Hrvatske narodne banke” (kojeg potpisuje mr. Velimir Šonje kao njegov glavni urednik). No, čemu panika, ako je i dalje sve u najboljem (ne)redu?

Samo tri su podatka dovoljna, da aktiviraju sveopći alarm: prvi, prema kojem ukupni vanjski dugovi iznose već blizu deset milijardi dolara, ili gotovo polovinu hrvatskoga godišnjeg bruto-proizvoda; drugi, prema kojem ove godine Hrvatska mora vratiti čak 1,6 milijardi dolara na ime dospjelih glavnica i još 480 milijuna dolara na ime kamata, i treći, prema kojem samo tijekom drugog tromjesečja mora otplatiti “obrok” od 552 milijuna dolara.

No, strmi uspon vanjskog duga zemlje iskazuje osobito unazad pet godina, posebno snažno nakon njezina potpuna oslobođenja, u kojem je razdoblju - udvostručen!

Tako je potkraj 1997. već iznosio pomalo zabrinjavajućih 7,4 milijardi dolara, a potkraj 1998. već visokih 9,6 milijardi, da bi početkom ove godine dospio do razine od 9,8 milijardi dolara, s izvjesnom vjerojatnošću da će nakon što Hrvatska sklopi novi stand-by sporazum sa MMF-om i nakon što također uskoro preuzme novi kreditni paket od Svjetske banke, do kraja ove godine svoj vanjski dug povećati do iznosa od doista panično visokih 10,5 milijardi dolara.

Usporedi li se ukupni ovogodišnji vanjski dug s očekivanim godišnjim bruto-proizvodom, proizlazi da se već primakao gotovo polovini vrijednosti BDP-a! Kad ta mjera apsolutne zaduženosti prijeđe granicu od 30 posto, ekonomisti procjenjuju da je zemlja postala visoko zaduženom, te da su stoga nužne promjene u razvojnoj i gospodarskoj politici, kako bi se ta stopa zaduženosti spustila ispod kobne granice od 30 posto. No, kad se ta mjera zaduženosti primakne stopi od 50 posto, valja doista upaliti sva alarmna zvona i svjetla, ako još rade.

Usporede li se dospjele rate vanjskoga duga u 2000. godini s očekivanom veličinom prihoda od izvoza robe i usluga, proizlazi da će jedna četvrtina tih prihoda otići na otplatu duga. Budući da se obično smatra da paničariti treba tek kad na otplatu dospjelih dužničkih obroka počne odlaziti više od deset ili 15 posto ukupnih izvoznih prihoda, u najnovijem hrvatskom slučaju očito je riječ o stvarno visokoj vanjskoj zaduženosti, koju će donekle ublažiti kapitalni, ali nažalost jednokratni (i nikad više!) prihodi od prodaje dioničkih paketa u najvećim javnim poduzećima i državnim bankama.

S hrvatske strane te dužničke medalje, najdužnija je država: ravno četiri milijarde dolara, što za euro-obveznice, što za zajmove (ne računajući razna kreditna jamstva). Dužnik br. dva su poduzeća, koja duguju blizu 3,5 milijardi dolara, a dužnik br. tri - banke, koje duguju oko dvije milijarde dolara.

Za razliku od srednjoročnih i dugoročnih dugova, kratkoročni su doista pod nadzorom, u ograničenoj mjeri, te trenutačno iznose samo 650 milijuna dolara.

Tako je, eto, nakon šest i po godina tobožnje potpune stabilnosti (ali, samo cijena i tečaja), osim masovne besposlice, i goleme nelikvidnosti i insolventnosti, nabujao krajnje već opasan vanjski dug, koji sam za sebe dodatno pritišće Vladu na radikalan zaokret u gospodarskoj i razvojnoj politici.

Trenutačno u deviznim rezervama središnje banke leži iznos od 2,8 milijardi dolara, koje će s jedne strane prazniti dospjele rate inozemnih dugova, a s druge presudno puniti prihodi od privatizacije državnih poduzeća i banaka, te prihodi od turizma. Važno je da u cijeloj toj ovogodišnjoj igri, koja će se odvijati na rubu živaca, te rezerve ne padnu ispod razine od 2,5 milijardi dolara. A prijelomnu, 2000-u, godinu velikog “čišćenja stola”, treba još samo - preživjeti.