Lopta se spušta na zemlju, ali su tek ovih dana pušteni neki novi prijeteći baloni, pa se u novom trokutu hrvatske političke moći (Mesić-Račan-Budiša), zakapaju neke stare ratne sjekire, ali još uvijek bruse i neka buduća oružja. Tako su o Mesićevom poigravanju zlokobnim Tuđmanovim stenogramima, Račan i Budiša vrlo otvoreno i kritički progovorili, tek kada se potvrdilo da se u toj gomili svakojakih papira, nalaze i doslovni zapisi oporbenih susreta, razgovora i pregovora s bivšim Predsjednikom Republike, dok su i Račan i Granić, i Dekanić i Radoš, u vrlo pomirljivom tonu pokušali prevladati najnoviji nesporazum oko šefova tajnih službi. Radoš je htio “ubrzati stvari”, Dekanić je mislio “da je sve već dogovoreno u Vladi”, dok je Račan za sve optužio “slabu koordinaciju”, pa se tako munjevita Mesićeva potvrda Radoševog osobnog kandidata (Davor Bišćan na čelo SIS-a), pokušava prikazati samo kao nespretni plod nepromišljenih dobrih namjera, a nipošto i nikako, kao još jedan vrlo rječiti dokaz, da se borbe oko konačne raspodjele hrvatske vlasti i ovlasti, više ne raspliću samo u osporenim odnosima između Pantovčaka i Markovog trga, već i u vrlo isprepletenim nadmetanjima između Račana i Budiše, Budiše i Mesića, i Mesića i Račana.

Tako se u Hrvatskoj rađa novi politički trijumvirat, u čemu Budiša sve spretnije naplaćuje svoju koalicijsku vjernost, Račan sve nervoznije pokušava preurediti političke dnevne redove, a Mesić velikodušno prihvaća dodatne javne kritike - tek kada je postigao skoro sve što je želio. Ne samo Pašalić i Skegro, već i Budiša i Račan, odjednom mogu biti bar načelno zabrinuti zbog osporenih Tuđmanovih stenograma, dok se na Pantovčaku neslužbeno može čuti, kako su se nekadašnji oporbenjaci, a sadašnji državni predvodnici, s Tuđmanom sastajali i češće, negoli je to ikada bilo javno objelodanjeno. Dok se radilo samo o Pašaliću i Škegri, vladajuća se koalicija ograničila samo na načelne prigovore, a sada i Račan i Budiša, otvoreno ponavljaju ono što traži i Borislav Skegro, pa od Mesića zahtijevaju da objavi i stenograme vlastitih susreta sa Tuđmanom, kada se već tako znakovito čini da sada zna sve što treba znati i o možebitnoj tajnoj politici Budiše i Račana.

Hrvatska se sve više zapliće u toj mreži zlokobnih stenograma, a rastače u stalnim sukobima oko šefova tajnih službi, pa je dobro što i Radoš, i Račan, i Dekanić žele ograničiti štetu koju bi mogao donijeti svaki javni sukob oko Bišćanovog imenovanja, bez obzira na to što se čini da Račan postaje sve osamljeniji, Budiša šve zahtjevniji, a Mesić sve spretniji u toj utrci za javnim naklonostima. Ne baš “banana republika”, ali ipak vrlo šaroliko društvo, koje tek treba demokratski probaviti svoje veličanstvene izborne pobjede, u znaku europskih pravila političke igre. U tome, Račan mora neposredno položiti dva vrlo teška ispita (zagrebački izbori i istup pred čelnicima NATO pakta, 7. i 9. svibnja), dok njegov zamjenik Goran Granić prigodom otvaranja proljetnog Velesajma, još uvijek drži pretežito načelne govore, u ime svekolike suradnje u neizbježnoj godini odricanja, u kojoj Vlada mora još uvijek mora donositi mnoge nepopularne odluke, kako bi tek započela s temeljitom obnovom svekolikog poharanog gospodarstva.

S dodatnim naklonom Domovinskom ratu, kako bi se prekinuli nepotrebni križarski sukobi sa zbunjenim dragovoljcima, u potrazi za dugoročnim rješenjima, a ne u stalnom lovu na ove ili one pogreške, pa je takav koncilijantni Goran Granić, i ove dodatne nesporazume oko šefa vojne obavještajne službe, svrstao u “sitnice kojima se pridaje previše pažnje”. Nema dvojbe da bi svekolika javnost sa mnogo više dobre volje dočekala neke dobre vijesti o borbi protiv nezaposlenosti, izravnim stranim ulaganjima, ili konačnom pristupu Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, ili “Partnerstvu za mir”, ali je još uvijek opsjednuta upravo takvim “sitnicama”, već i zbog toga što je dio medija ponovno preuzeo ulogu osobnih političkih glasnogovornika, a pikantne svađe oko imenovanja, u međustranačkim dogovorima međusobno nabrušenih istomišljenika, iz dana u dan obogaćuju beskonačnu političku sapunicu, u kojoj se baš kao u pravim sapunicama - sve svodi na pitanja tko će koga, a tko će s kime, a ne što i kako, zbog čega i koliko.

U toj vrsti političke pjene, u međunarodnim krugovima, Hrvatska još nije ništa bitno izgubila, ali će već sada teže zaraditi neke neizbježne stvari. Mnogi će rado prihvatiti potrebu da se “raskrsti s kriminalnom prirodom bivšeg režima”, ali će ipak upozoriti da se državni dokumenti ne mogu koristiti kao privatna oglasna ploča, čak i kada se radi o Predsjedniku Republike, dok će oni najkritičniji, već sada posumnjati, hoće li ovakva vlast biti spremna i sposobna sačuvati neke mnogo presudnije tajne, kada se ipak jednom uključi u najvažnije međunarodne sveze.

Niti Francuzi, kao nova hrvatska meta, nisu baš tako nepopustljivi, kao što se to čini po nekim analitičkim napisima, pa se u prekratko vrijeme ipak namnožilo previše takvih neugodaih priča, koje preskaču dobre poslovne običaje, zaobilaze pravnu državu, ili šire nove diplomatske predrasude, dok Vlada neoprostivo kasni s onim što se čini politički najvažnijim, pa je Goran Granić ponovno morao javno obećati, da će se u samo dva tjedna, ipak poništiti svi oni diskriminacijski zakoni, koji niti u dosadašnja puna tri mjeseca još nisu stigli u saborsku proceduru. Tako će Račan u Bruxellesu morati biti osobito uvjerljiv, dok će i strani analitičari osobito pažljivo izmjeriti rezultate zagrebačkih izbora, kao prvog testa premijerove snage i čvrstih međukoalicijskih odnosa. Zbog toga je dobro što se lopta ipak spušta na zemlju, bez obzira na to što svi znaju da će se u međusobnim preispitivanjima ovog novog trokuta moći, već prema potrebi, ponekad sklapati, a ponekad razvrgavati, neka trenutna interesna savezništva, sve dok ovu tranzicijsku “dogovornu politiku”, ne zamijene čvrsta pravila igre, u čemu će i Sabor konačno morati mnogo čvršće zakoračiti na hrvatsku političku pozornicu.