Sudeći po arhivu na Pantovčaku, Franjo Tuđman mislio je živjeti vječno. Samo tako može se objasniti činjenica da je snimao te, valjda za povijest, spremao čak i maksimalno kompromitirajuće razgovore. Iz kojih je danas lako isčitati da su njegovi Dvori, kako netko reče, bili centar organiziranog kriminala. Sve što je iscurilo iz riznice zla potvrđuje tu ocjenu - objavljeni fonogram razgovora Tuđman-Pašalić o kriminalnom preuzimanju “Večernjaka”, kao i informacije o tome da je ministar Škegro u jednu irsku banku prebacio 100 milijuna dolara, kao pričuvu za izbore.

Ali još više od kriminalnih činjenica, koje za hrvatsku javnost nikako ne bi trebale biti novost, transkript razgovora iz Tuđmanova ureda otkriva apsolutno kriminalni rezon njegove politike. Riječ je o dragocjenom, ujedno i zastrašujućem dokumentu: iz njega sIijedi da su Hrvatskom vladali razbojnici i bolesnici. S Pantovčaka se naniže, diljem Hrvatske, širila atmosfera konspiracije, paranoje, spletke i prijevare, izigravanja ljudi i zakona, beskrupulozne samovolje i tiranije, dubokog nepodnošenja, prijezira svega što vuče na poštenje, čistu igru i demokraciju. Hrvatskoj se događala patologija! Objavljeni ispis svojevrsna je dijagnoza tog stanja.

Od dosta izgledne mogućnosti da se, nakon pronalaska i publiciranja skandaloznih dokumenata, neki njegovi drmatori nađu iza rešetaka, HDZ se pokušava braniti javnim kričanjem, tvrdnjama da su na meti političkog i medijskog linča, naručenim mitinzima te najavama da će zaštitu tražiti na Ustavnom sudu, možda i u Evropi. Dok je Vesna Škare - Ožbolt, potvrđujući barem u jednom dijelu vjerodostojnost objavljenog dokumenta, najavila da “neugodna iznenađenja tek slijede”, njen prijatelj, bivši ministar Granić, prijeti da će - ne stavi li nova vlast “medijsko histeriziranje” pod kontrolu - tražiti da međunarodni promatrači ne prekidaju monitoring nad Hrvatskom.

Zanimljivo, s ocjenama HDZ-ovaca da se objavljivanjem Tuđmanovih tajni pogoduje proizvođenju kaosa i medijskom ludilu složili su se i dijelovi sadašnje vlasti. Na tom pitanju u državnom je vrhu nastala oštra podjela. Predsjednički i Banski dvori razilaze se u stavu prema Tuđmanovoj ostavštini. Šef države najavljuje pedesetak novopronađenih skandaloznih fonograma i isto toliko krimi slučajeva. Premijer ga optužuje da Tuđmanovim arhivom samovlasno manipulira te tvrdi da je to vrlo opasna praksa. Budiša mu sekundira, ocjenjujući da se Mesić, selektivno plasirajući stenograme, ponaša puno gore od Tuđmana. Dodatnu je nervozu u tim redovima, čini se, izazvala vijest da su na Pantovčaku pronađeni i prijepisi razgovora, koje su čelnici sadašnje vlasti svojedobno, kao opozicionari, vodili u Dvorima.

Objavljivanje s kriminalom povezanih dvorskih tajni ima zasad dvojaku vrstu učinaka, poželjne i one druge. Hrvatska se suočava s realnim problemom pozicioniranja nove vlasti prema kriminalnoj ostavštini bivših vladara. Kako se postaviti prema lopovluku, korupciji, pljačkaškoj privatizaciji, otimačini? Račanova vlada s tim u vezi nije imala jasan stav, mnogo se kolebala, činilo se da je sklona netalasanju. Kao što smo na ovom mjestu i predvidjeli, neodlučnost da se mafija pohapsi - na drugoj je strani raspirila radikalizaciju. Mesić se, kao “predsjednik inicijative”, odlučio neke procese i osobno potaknuti. Objavljivanjem dokumenata presjekao je kalkuliranja o tome treba li lopovluk Tuđmanove vrhuške procesuirati ili zaboraviti. Stavio je vladu pred gotov čin. Natrag se više ne može. Kriminalnu praksu bivše vlasti definitivno je raskrinkao, javnosti je pod nos turio dokumente koji vrište do neba, koji se ne mogu zaobići ni zataškati, sadašnju je vlast primorao da pred tim činjenicama ne zatvara oči. Ona sada jednostavno mora djelovati.

Ali Mesić je pritom polupao mnogo stakla. Činjenica da u vlasti spram progona HDZ-ovih grijeha nije postojao jasno definiran ni jedinstven stav - šefa je države potakla da, uz prirođenu mu impulzivnost, nastupi kao prvi isljednik i prema bivšoj vlasti kao princ osvetnik. Ciljevi su mu, po svoj prilici, bili plemeniti, ali je izvedba bila hajdučka. Udarao je prečicom, osobno, silom, dijelio pravdu. Mnogo se u tome improviziralo, srljalo i brljalo; tako su u jednu ozbiljnu akciju, koja je trebala postati hrvatska varijanta talijanske “mani pulite”, unešeni elementi kaosa i samovolje. Radikalan raskid s kriminalnom prošlošću podsjetio je na HDZ-ove metode: Tuđman je smatrao kako mu je sve u Hrvatskoj na dispoziciji, Mesić naslijeđeni arhiv tretira kao svoje vlasništvo; bivša je vlast djelovanje pravne države derogirala, sadašnji je šef države, nezadovoljan sporovozom, supstituira i preskače. Na taj način, možda, cijelu operaciju dovodi u pitanje.

Ako se ne želi zapetljati u Tuđmanove trake, i u njihove sadržaje, kao pile u kučine, Hrvatska mora pronaći put između onih koji bi kriminalnu prošlost definitivno zaboravili i onih koji su spremni na ho-ruk istjerivanje pravde. Javnost je od nove vlasti očekivala operaciju “čiste ruke”. Račanova vlada to nije prepoznala, nije pokazala da zna - što, Mesić je pokazao da ne zna - kako. Ministar policije šefu države javno prigovara da je objavljivanjem prijepisa razgovora iz Tuđmanove krimi-središnjice ugrozio istragu. Ali pitanje je bi li istrage uopće bilo, i dokle bi dosegla, da dokumenti nisu stigli do medija. SDP-ove perjanice tvrde da je riječ o arhivskoj građi, koja, dakle, nije za objavljivanje. Hrvatska javnost, međutim, ima pravo da zna što joj se događalo. Bez Mesićeva uskočkog upadanja u Tuđmanovo i spremište sramnih tajni teško da bi joj to bilo omogućeno. Ljubitelji konspiracije također tvrde da se Hrvatska ne smije dati zarobiti prošlošću. Ali ovdje je u prvom redu riječ o pravdi. Nakon deset Tuđmanovih godina Hrvatska ima silnu potrebu za pravednošću i potencijal te energije nikako ne bi trebalo podcijeniti.