Ako se u filozofiji, kako je promišljao John Dewey, zbilja predstavlja pojmom vrijednosti ili izbora, u politici vrijednost ili izbor najčešće ne koincidiraju sa stvarnošću pa se otuda i teorijski može objasniti pomanjkanje političke realnosti u Hrvatskoj. Jer isto kako je HDZ vjerovao da će za tri mjeseca s vlasti srušiti šestoricu, sada pak petorica drže mogućim za tri mjeseca zbaciti Mesića. Premda je bio autor koncepta prijelazne kohabitacije s Tuđmanom, Draženu Budiši je postalo više nego problematično da protagonisti "trećojanuarske demokracije" dijele vlast sa svojeglavim Stipom Mesićem. Budući da je on upravo s Mesićem izgubio političku utakmicu u borbi za predsjedničku palicu, svaka njegova, pa i opravdana, primjedba Mesiću bit će opterećena tom činjenicom i tumačena kao gubitnički jal. Budišino javno razmišljanje o saborskom oduzimanju mandata Mesiću zatvaranje je očiju pred legitimacijom njegove pobjede i kontraproduktivno ograničavanje ne samo šestorke nego i političke fronte za europsku Hrvatsku.

Mesić se našao u položaju Plauta kada je utvrdio kako u isti mah puhati (na HDZ) i gutati (knedle petorice) nije lako. Zbog čega je on tako nezgodan Budiši i HDZ-u? Zbog toga što se ne uklapa u očekivanja hadezeovske oligarhije čiji je scenarij bio kako zadržati imunitet nedodirljivosti nakon Tuđmana! Budiši je bila namijenjena uloga "Putina" iliti čuvara njezina imuniteta koji dolazi u krizu otkrivanjem metodologije upropaštavanja Hrvatske, budući da se dogodilo nemoguće, jer je na izborima narod dao glas "Grigoriju Javlinskom" — Mesiću. Neki su se hadezeovci, s puno putra na glavi, od kriminalističkog propitivanja sakrili na najtransparentnije mjesto — u Sabor, čudeći se svojoj tek medijskoj kriminalizaciji kao da su zaslužili beatifikaciju nakon hiperprodukcije "suvišnih" ljudi: pokradenih, nezaposlenih i obezvrijeđenih.
Još se jednom pokazuje da je većina građana svjesnija društvene situacije od vlasti za koju je hadezeovska zamagljujuća retorika i dalje superego. Mesićevo "požurivanje" rasvjetljavanja političkog kriminala i revizije pretvorbe dočekuje se kao trčanje pred rudo. Račan je "detuđmanizirao" HTV tako da ju je "račanizirao", dok Budiša "dehadezeizira" MORH i tajne službe njihovom "haeselesovizacijom". Umjesto da si obojica odvrte predizborne govore, oni se čude Mesiću što svoje nije zaboravio!?
Mesić je srušio mit o renegatima i nemogućnosti političkog preživljavanja nakon odlaska iz HDZ-a, čime je otvorio put i za Matu Granića kojega za sada hoće ankete. Ali, s druge strane, upravo taj podatak o posthadezeovskom uspjehu Stipe Mesića daje osnove rezoniranju da problem HDZ-a nije u članstvu nego u vodstvu — programa suočavanja sa stvarnošću. Peti opći sabor HDZ-a išao je ispod razine knjiške recepcije izbornog poraza Drage Krpine. Većina kontroverznih lidera ostala je vjerna dogmi o nepogrešivosti, što je, među ostalim, dokaz da je HDZ-u ostalo posve dovoljno novca da još uvijek ne mora postati operativnije samokritičan. Može li se stvoriti "novi HDZ"? Možda, ali u ovom času ne više od oblika drvene peći koja neće moći funkcionirati. Iz čega reciklirati HDZ? Iz nasilne legende o smjernom Tuđmanu? Traženje "posttitoističke" deklaracije o zaštiti Franje Tuđmana posljednja je linija obrane i legitimno zakonitog obogaćivanja njegovih koristoljubivih sljedbenika, jer dok je komunistički diktator Tito iz sirotinje stvarao srednji sloj, postkomunistički diktator Tuđman je čitav srednji sloj pretvorio u sirotinju. "Tuđmanova klasa", svedena na nevjerodostojne novobogataše, probrane povratnike iz kvazipolitičke emigracije, preplaćene nacionaliste i zabludjele akademike, socijalno je preuska da bi mogla proširiti ideologiju pozitivne tuđmanovštine.

Demokracija je do sada za HDZ bila nešto imaginarno i udaljeno poput metafizike, ništa više od učestale riječi u političkom vokabularu. Jedini realan izlaz za ovu stranku čini se sasma nerealnim — radikalna unutarstranačka demokratizacija, čega na žalost gotovo da i nema u hrvatskim strankama. To je potvrdio i izbor novoga hadezeovskog čelnika, pri čemu je Ivić Pašalić dublirao ulogu Josipa Manolića pri Tuđmanovu izboru za prvog predsjednika HDZ-a. Izbor Branimira Glavaša, za kojega je Warren Zimmerman napisao da je "filozof etničkog čišćenja", pojačao bi turbulenciju i razdore u stranci. Dr. Ivo Sanader na čelu HDZ-a je dobitak i za HDZ i za hrvatsku političku scenu, jer sudeći prema njegovu dosadašnjem unutarnjopolitički korektnom jeziku i vanjskopolitičkoj utemeljenosti velika je vjerojatnost da će on stranci podariti potrebnu intelektualnu stabilnost i dati joj racionalistički štih. Nakon što je Mate Granić napustio HDZ, postavilo se pitanje kako to da ga Sanader nije slijedio? Odgovor je dao buran rasplet na hadezeovskoj desnici, koja je izrežirala kompromis u čovjeku koji ga je i sam znao iznalaziti na međunarodnoj sceni stekavši simpatije i kod liberala Hansa-Dietricha Genschera. Ne izgori li u užarenim sukobima interesnih struja, on bi dugoročno nacionalizam ove stranke mogao pretopiti u tradicionalizam, potvrdi li se kao iznimka koja poništava HDZ-ovo pravilo.