Neki su uzori još uvijek nedostižni za pregažene nasljednike Franje Tuđmana. Dok je poslije gubitka na izborima i javnog linča Helmuta Kohla, na čelu njemačkih demokršćana (CDU), došla Angela Merkel, “Kohlova istočna djevojčica”, koja se u pravom trenutku znala suprotstaviti političkom ocu, HDZ se barem prividno i privremeno primirio izborom Ive Sanadera, koji je uspješno otpisao đavolovog šegrta (Ivić Pašalić), ali se i vrlo prilježno ogrnuo nedodirljivim Tuđmanovim šinjelom. I Angela Merkel je - baš kao i Ivo Sanader - stupila u središte njemačke politike kao osobna odabranica svemoćnog šefa stranke i prvog čovjeka države, u vrlo neizvjesnoj ulozi zbunjene političke početnice u burnim i prevratnim vremenima i birokratski ministarski ukras u vladama koje nikada nisu uživale pravu političku samostalnost, ali je u pravom trenutku ustala i protiv “ujedinitelja Njemačke” i “objedinitelja Europe”, samo zbog toga što je moćni Helmut Kohl osobnu politiku uzdigao iznad pravne države, dok i HDZ i Sanader još nemaju snage priznati da veliki dio krivnje za sve neizbježne HDZ-ove poraze snosi i “otac domovine”, koji nikada nije previše mario niti za pravnu državu, ni za čiste račune, ni izvornu političku odgovornost, a nek moli za demokraciju i Europu, dostojanstvo pojedinca i opću društvenu dobrobit.

I dok tako u dijelu Hrvatske još vlada duh nedodirljivih pokojnika, u Njemačkoj su još jednom dokazali da nitko nije i ne može biti iznad zakona, bez obzira na sve neprolazne zasluge, a nijedna stranka, pa i ona koja je u režiji vlastitog “oca domovine” (Adenauer) začela novu njemačku povijest, ne može obnoviti vlastitu političku vjerodostojnost, ukoliko u najtežim danima još nije spremna za potpunu političku katarzu. Tuđman je mogao misliti da će HDZ ostati nepobjediv poput CDU-a, a on osobno postati svojevrsni hrvatski Adenauer u potvrdi nove srednjouropske arhitekture, ali dok je Angela Merkel već sada postala popularnija od Gerharda Schroedera, čim je pokazala da ova stranka može ponovno pobijediti ukoliko se odmah dokaže spremnom promijeniti, Ivo Sanader nema gotovo nikakve izglede na ovim neposrednim zagrebačkim izborima, čak i kada ovakav raskupusani HDZ - a ima i toga - biva okrivljen bez pravih razloga, odbačen bez zasluženih priznanja i optužen za sve i svašta bez izravnih i nepobitnih dokaza.

Tako ova HDZ-ova iznuđena promjena ne označava nikakav presudan obrat, bez obzira što je Sanader podmetnuo leđa u ulozi čovjeka koji je ipak mnogo obrazovaniji, tolerantniji i civiliziraniji od svih svojih stranačkih takmaca. I njega su - s manje ili više opravdanih dokaza - optuživali kao nametnutog Granićevog nadglednika i političkog komesara, ili svojevrsnog dalmatinskog kuma, ali on još uživa određeni međunarodni ugled, pa je to ono jedino zajedničko što sada drugarski dijele dvije službene “hadezeovske stranke”, dok se Ivo Sanader u strogo stranačkim redovima relativno sporo penjao, bez obzira što je kao predstojnik Tuđmanovog ureda vrlo brzo stigao u samo središte vlasti. Rani HDZ-ovac, a kasni stranački odabranik, pa ga je Tuđman osobno uveo u Predsjedništvo stranke tek u prosincu 1998. godine zajedno s Pavlom Miljevcem, kada su potpredsjednicima stranke proglašeni i Vesna Škare-Ožbolt i Zlatko Canjuga, dok je Drago Krpina postao glavnim tajnikom.

I time je osobno Tuđman - onoliko koliko je mogao ipak pozvao neke Ijude koji su tada slovili kao bar donekle moderniji, ili neporočniji političari, u znaku vrlo suzdržane dalekovidnosti, budući da je popunio rezervnu klupu, a nije osporio glavnog stranačkog igrača. Tada je već otpao Šarinić, i otjeran Hebrang, da bi danas prvi postao očekivani suputnik Vesne Škare-Ožbolt i Pava Miljavca, a drugi ostao pravednik koji je i sada prerano zakukurijekao, dok su i Krpina i Canjuga očevidno očekivali ono što nisu mogli ostvariti, bilo da je riječ o stoljetnim nacionalnim idealima, iliti osobnim milenijskim ambicijama. U takvom krugu, Sanader nije htio pristupiti Graniću, ali je ipak skupio hrabrost za presudni obračun s Ivićem Pašalićem, kojeg je zapravo zaustavio Branimir Glavaš, pa tako - i u vlasti, i u oporbi - neodlučni i magloviti Dalmatinci redom postaju tek usputni slavonski taoci. Budiša iza Mesićevih leđa, a Glavaš i Šeks kao stražari koji će već u Saboru zaustaviti, a možda i konačno smijeniti Ivića Pašalića, dok sva trojica odlično znaju da Ivo Sanader - kako kažu i neki njegovi najbolji prijatelji rijetko čini taktičke greške, ali ipak nema snage za prave strateške iskorake.

A Ivić Pašalić još može čekati novu prigodu, možda i u ulozi pomilovanog krunskog svjedoka, kada su već njegovi najuvaženiji stranački suputnici - manje ili više otvoreno - pozvali “pravnu državu” da bar u njegovom slučaju dokaže vlastitu neporočnost. U vrh stranke popela se i Maja Freundlich, a otpao Đuro Njavro, koji je ipak dokazivao neku socijalnu osjetljivost, pa se poraz ideje da se stranački vrh “bira u paketu”, pretvorio u karikaturu bilo kakve sustavne političke koncepcije, a Sanader postao predsjednikom svih i svakoga, kojeg svakog trenutka može bilo tko napasti zbog bilo čega. U providnom Tuđmanovom šinjelu, a u strahu od novih saborskih otpadnika, kada se već cijela stranka raspala na one “koji su uništili stranku, a sebe spasili u Saboru”, i one “koji nemaju snage za promjene”, a “moraju obećati preokret”, pa se čini da su službeni Trg velikana i oporbena gomila na Markovom trgu, sada još dalje negoli prije, u čemu su krivci za poraz ostali dobro zaštićeni, a igrači s klupe za rezerve još uvijek mašu vezanim rukama.

Naravno: to ipak nije neka rezervna “Mesićeva stranka”, kako podmeće Ivić Pašalić, dok Mesić ima pravo kada žali što ovakva jednolična hrvatska politička pozornica tek traži jednu pravu, snažnu i pouzdanu oporbenu stranku, već i zbog toga da sam ne bi igrao ulogu koja mu politički ne treba, bez obzira što ga osobno vrlo raduje. Na vlasti, a ipak u svojevrsnoj oporbi, sve dok vlast ne dobije oporbu, koja poput ovakvog HDZ-a neće tako uspješno upropastiti - i svoju vlastitu vlast. U tom krugu dodatnih političkih zakletvi, Mate Granić je prvo smijenio, pa zatim zamijenio samoga sebe, a Ivo Sanader tek mora dokazati da ipak neće biti bilo čijim zamjenikom. Pa ni onih kojih više nema, a još se uvijek čine - nedodirljivijim od Kohla. Kada bi bila riječ samo o Sanaderu i HDZ-u, Račan bi - za razliku od iznova osporenog Schroedera - mogao i dalje uživati u vrlo spokojnom snu.