“Izborom Ive Sanadera za predsjednika HDZ-a stranka pokojnog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana trebala bi osigurati mogućnost da idućih mjeseci zbije redove, opstane na hrvatskoj političkoj pozornici i da se opet počne boriti za vlast. Gotovo svako drugo rješenje donijelo bi joj kliničku smrt. Hoće li HDZ - iako je najjača oporbena stranka - ikada u budućnosti biti značajan čimbenik u hrvatskoj politici, ne ovisi o Sanaderu. Budući da na skupštini u subotu i nedjelju nije došlo do potresa u njegovoj strukturi, ne treba očekivati velike promjene. Sve su niti naime još uvijek u rukama onih koji su HDZ posljednjih godina doveli do dna.

Sanader je ipak nekompromitirani političar, prihvatljiv javnosti i svim frakcijama stranke koje se bore za Tuđmanovo nasljeđe, a kao mirna, nekarizmatična osoba s malim utjecajem i gotovo bez stvarne moći u stranci, neće moći napraviti rez s prošlošću HDZ-a. Stranka koja se prije početka devedestih godina oblikovala kao nacionalistički pokret u kojemu su bili bivši partizani i partijski aparatčici, disidenti i ekstremistička emigracija, poslije svršetka velikih nacionalnih događaja izgubila je svoj raison d'etre. U drugoj polovici vladavine nakon što je Hrvatska vojska pobijedila pobunjene krajinske Srbe - izgubila je ideologijsku podlogu i jedini je cilj stranke postao da što dulje ostane na vlasti.

Narod si dakako nije mogao napuniti želuce mahanjem šahovnicama.(...) Također je postalo jasno da Hrvatska nije nikakvo čudo, nego da je slika države katastrofalna. S jedne strane bahata vlast HDZ-a, s druge osiromašeni plebs. Da je gospodarstvo u rasulu, da su nezaposlenost i zaduženost države per capita među najvišima u Europi, da su zdravstvo i socijalna sigurnost na dnu, postajalo je svakim danom sve očitije. A vlast HDZ-a sve više je stajala na trulim nogama. I stoga što je država zbog nesuradnje s haškim sudom i politike prema BiH bila na rubu sankcija međunarodne zajednice.

Kad su se na novinskim stranicama počela objavljivati skandalozna otkrića o korupciji vlastodržaca, bilo je još samo pitanje vremena kada će HDZ biti na koljenima. Najteži udarac bila je smrt autoritarnoga vođe Franje Tuđmana. HDZ je postao papirnati tigar bez glave.(...) Jedini 'uspjeh' HDZ-a bili su poticanje pobune zbog suradnje s Haagom i mitološko opjevavanje vojnih pobjeda protiv Srba tijekom 'domovinskoga rata'.

Po istraživanjima javnoga mišljenja, HDZ je posve blizu političkoj margini i na izborima u Zagrebu za nepunih tjedan dana postići će uspjeh već ako dobije pola tuceta glasova. HDZ i njegovi političari postali su naime dežurni krivci za sve tegobe hrvatskih državljana. Nova vlast potpiruje bijes javnosti selektivnim objavljivanjem arhivskih informacija o nepoštenim aktivnostima bivših vlastodržaca.(...) Zbog toga političari HDZ-a samo ustrajno čekaju bolja vremena i zaključuju da vlast u Hrvatskoj imaju 'crvena vlada i žuti tisak'.

'Vikend skupština' u dvorani Vatroslav Lisinski trebala bi biti spasonosna bitka za sve probleme HDZ-a. (...) Stranka je pokušala zbiti redove maksimom 'poslije Tuđmana Tuđman'. Dobila je novo vodstvo, no nezavidan položaj HDZ-a u hrvatskoj je politici nepromijenjen. HDZ bi se bio raspao da je neka njegova frakcija prosvjedno otišla iz dvorane Vatroslav Lisinski. To se ipak nije dogodilo. Na zadnji vlak za odlazak iz stranke su naime već zakasnili”, piše Peter Žerjavič.