Prvo lupiti šakom, pa onda nevino odmahnuti rukom, a svaki put sve zloćudnije i opasnije, u opetovanim izdanjma desničarske prvoboračke pobune, za koju bi bilo suludo optužiti sve brojne hrvatske dragovoljce. Baš kao što je Branko Borković konačno opovrgao svoje jedva prikrivene oružane prijetnje, sada je i Marinko Liović - barem u jednom listu - povukao svoje obećanje da će provjerenim “četničkim nasiljem” uništiti hrvatsku turističku sezonu, pa se čini da su neke gotovo panične najave neposrednog državnog udara, i same bile plodom vrlo pretjerane i općenito nepromišljene retorike. Samo “prejake riječi”, ali ipak riječi koje lede krv u žilama, budući da se otvaraju nepotrebne rane i opasni sukobi, izaziva opća nesigurnost i podmeće kolektivno beznađe, kao obnova one vrste politike, koja bilokakvu Hrvatsku može zamisliti samo kao još jednu raspomamljenu Hrvatsku, bez obzira na pravo i pravdu, istinu i laž, bijedu ili dobrobit, Balkan ili Europu, suvremeni građanski suživot ili dodatno prolijevanje krvi.

Bez prave i masovne potpore, ali ipak u nadi, da će Račanova Vlada podjednako pogriješiti i pretjeranom uporabom sile i nepotrebnim i uzaludnim povlačenjem, u sudaru s obnovom radikalističkih, nacionalističkih - pa i nacističkih dnevnih redova - koji će cijelu Hrvatsku još jednom osuditi na kolektivnu patnju u produženom civilizacijskom zapećku. Nema dvojbe da se i ovoj Vladi može i treba koješta prigovoriti zbog vrlo trapave potvrde svojih najvažnijih obećanja, ali ostaje činjenica da se Šeksove priče o Lepoglavi i Haagu, Pašalićevi otvoreni pozivi na antikomunistička okupljanja, Sanaderovo odbijanje bilo kakve političke odgovornosti i crna proročanstva Ljerke Mintas Hodak, razvezali novu vreću buha, u kojoj ljudi poput Marinka Liovića, koje štiti saborski imunitet, (automehaničar, bojnik, zastupnik HDZ-a u Županijskom domu), mogu laprdati o tome kako će zapriječiti ceste, a dignuti pobunu, ukoliko ih se u veteranskim pravima “izjednači s partizanima”, kada ova Vlada više nije sklona da se izdvojena ratnička prava odobre samo onima, koji baš poput Liovića, “u svoj podrum nikada ne bi pustili Židove, Srbe i pse”.

Neki sada ironično podsjećaju da je i “Rim drhtao od straha kada god bi se vraćale njegove vlastite pobjedničke legije”, dok se u novija vremena, mnogi Francuzi s grozom sjećaju nasilja bivših alžirskih boraca. Mnogi Amerikanci još se plaše otpisanih vijetnamskih veterana, a gotovo svaka njemačka obitelj zna, kako je teško bilo razlučiti one koji su se borili za Hitlera, te one koji su preko Odre i Nise, htjeli sačuvati vjekovna ognjišta, dok su se u Hrvatskoj u sve to upleli i obnovljeni ideološki sukobi iz davno okončanih ratova, opća socijalna bijeda, nekažnjena pljačka preskočenih ratnika, tragična nezaposlenost, lažna obećanja, nedostatna zdravstvena briga i svekolika politička manipulacija, pa su se razne dragovoljačke udruge tako prekomjerno namnožile, i u broju različitih, pa i sukobljenih grupa, i u ukupnom popisu onih koji su zaradili neka dodatna prava.

Previše ekstremizma, a premalo prave brige, bar za one koji ju stvarno zaslužuju, mnogo prvoboračkog jednoumlja, a premalo osjećaja za demokratsku i europsku Hrvatsku, i u redovima onih koji sada žele “spasiti HDZ”, i među onima koji su iz tvrdog krila HDZ-a (Merčep), samodopadno tvrdili da samo poslovično neporočni dragovoljci imaju neporecivo moralno pravo da preuzmu vlast u cijeloj državi. Oni su znali da su ih drugi pljačkali, dok su oni ratovali, ali su - barem poneki - vjerovali da će i njima biti oprošteno svako poslijeratno nasilje, pa čak i mafijaške iznude, kada se praznih džepova vrate izgubljenim domovima, dok je većina svaki zahtjev da sami sebi pomognu u obračunu s lažnim suputnicima, nedvojbenim kriminalcima, i možebitnim ratnim zločincima, shvatila tek kao svojevrsnu međunarodnu zavjeru, a domaću ideološku izliku, za konačni gubitak sveukupnih prava.

Takvi ne mogu otrpjeti žene (Željku Antunović ili Vesnu Pusić), koje su spremne na vrlo neugodne istine, zaštitnike koji se protive lažnim mitovima (ministar Pančić), iliti “bivše komunjare” (Račan), koji ih uspoređuju s omrznutim Srbima. A u pokušajima da dokaže kako sama ne provodi čistke, zagovara osvetu, robuje Haagu, ili kriminalizira Domovinski rat, ova Račanova Vlada, s jedne strane podjednako trpi osporavanja nekih glasnogovornika hrvatskih Srba (Milan Đukić), koji tvrde da i ova koalicija samo načelno podupire povratak svih izbjeglica, a s druge napade onih histeričnih ljevičarskih čistunaca, koji svaku obranu pravne države odmah proglašavaju očekivanim “nastavkom tuđmanizma”, kao da je ova zemlja osuđena samo na stalne revolucionarne prevrate u režiji pravodoljubljivih osvetnika, a još uvijek nije zaslužila izvorna europska prava na evolucijski demokratski razvitak.

U nekima od tih rasprava već su se zagrlili desni i lijevi radikalizmi, dok je poIjudsko nasilje još jednom dokazalo da se u najvećim gradovima stvara sve opasniji naraštaj izgubljenih lumpen-proletera, koji se u svakom novom socijalnom vrenju mogu pretvoriti u rušilačke pretorijanske jedinice. Ne baš neposredni kaos, o kojemu podjednako govore i Dražen Budiša i Vesna Škare-Ožbolt, ali ipak posljednja opomena, kako bi se ova nova nomenklatura prestala baviti sama sobom, a mučiti s tuđim dnevnim redovima. Ovoj zemlji više ne treba samo načelna međunarodna potpora, već novi razvojni zamah, u očekivanoj čvrstini u zaštiti reda i mira, ali i dodatnoj političkoj širini, kako se svako nezadovoljstvo - baš kao što je to svojedobno činio HDZ ne bi odmah proglasilo rušilačkom političkom zavjerom. Pa i među dragovoljcima, koji bi i u ovom oskudnom miru, konačno trebali shvatiti, da samo demokratska i europska Hrvatska, može ostati Hrvatskom za koju je vrijedilo ginuti. Bez lažnih vođa i prijetvornih političara, koji su već upropastili sve što su dobili, a sada žele srušiti. i sve dobro što bi njihovim nasljednicima ipak moglo poći za rukom.