Tito se ponovo vratio među Hrvate. Dvadeset godina nakon fizičke smrti i deset godina nakon njegove druge, političke smrti, kada je uspostavom Tuđmanove vlasti sva Brozova ostavština proglašena srbo-komunističkim paklom, u Kumrovcu su se opet oglasile sirene, poštovalaca je bilo više nego prethadnih godina.

Titov come back izraz je potrebe da se objektivno, realnije nego dosad, vrednuje njegovo djelo i povijesno značenje. Pokojni maršal više nije tek političko strašilo, o njegovom vremenu u nekim se tekstovima, po prvi put i u emisijama državne Televizije, na filmu... govori s razumijevanjem, čak simpatijama. Tito je ponovo našao mjesto u spomena vrijednoj baštini. Priznaju mu se neke zasluge, istodobno ne zaboravljaju neki grijesi.

Da Hrvatska s Titom ipak nije raščistila sve račune, odnosno da aktualna vlast s njegovom ostavštinom još ima nekih problema - zorno je nedavno demonstrirao vicepremijer Goran Granić, koji je, udvarajući se borcima Domovinskog rata, našao za potrebno istaći da “naši simboli nisu ni Pavelić ni Tito”. “Mi ne nastavljamo tamo gdje je započeto 41., niti nastavljamo tamo gdje je započeto 45.”, i rekao je Granić. Ta formulacija, prvo, sugerira da su za novu hrvatsku vlast jednako neprihvatljivi, gotovo isti, i Pavelić i Tito. Takvo se jednačenje teško može braniti. Drugo, Granićeva je ocjena suprotna Ustavu. U preambuli osnovnog državnog akta današnja se Hrvatska definira kao sljednica ZAVNOH-ovske, antifašističke, dakle, Titove Hrvatske. Moderna se Hrvatska ipak naslanja na ono što je “započeto 45.”. Što, dakako, ne znači da prema tom vremenu, kao i svakom drugom u svojoj povijestl, nema kritički odnos.