Ovo je godina važnih izbora, to je već svima postalo jasno. Koliko su izborne pobjede stabilne? Kakvi smo u pogledu stabilnosti odnosno prevrtljivosti u odnosu na Zapad i u odnosu na naše neposredne susjede? Susjedi birači u srednjoj-istočnoj Evropi prevrtljiviji su od birača na Zapadu, kažu usporedni pregledi. Prevrtljivost je čak oko tri puta veća na istoku Evrope nego na Zapadu, a rekord izborne prevrtljivosti drže Poljaci. No, ni zapadni birači nisu od čelika - pogledajte londonsko iznenađenje početkom ovog mjeseca uz kratku jezičnu napomenu kako se pod prevrtljivošću misli na sklonost birača mijenjanju stranke za koju glasuju. Ako u grupi od deset ljudi pet promijeni stranku za koju glasa, stupanj prevrtljivosti grupe je jedna polovina.

Što je s nama? Hrvatska je u četiri mjeseca prošla tri runde zanimljivih izbora, saborske, predsjedničke i sada ove zagrebačke. Prvi, nužno površni dojam, potvrđuje opće pravilo o prevrtljivosti: saborski su izbori naglavce okrenuli odnose snaga među vodećim blokovima, predsjednički su naglavce okrenuli odnos snaga unutar pobjedničkog bloka, a zagrebački su unijeli još neke važne promjene. Naravno, nije jasno da li su u Zagrebu isti ljudi glasali drugačije, ili je do promjena došlo zbog malog sudjelovanja birača na izborima. Bilo kako bilo, ova takozvana prevrtljivost spasila nas je od vladavine HDZ-a, a mogla bi nas čuvati i od samovolje budućih vlastodržaca.

Koristim kratak ali vrlo informativan članak svojeg fakultetskog kolege sociologa Gabora Toke o strankama i društvenim podjelama u srednjoj-istočnoj Evropi (u zborniku “Preobraženo društvo”, “A Society Transformed”, CEU Press, 1999). On navodi još jedan zanimljiv podatak. Proučavanje izbornog ponašanja u ovim krajevima Evrope tokom cijelog stoljeća pokazalo je da u pravilu prevratnički izbori dolaze u parovima: novi pobjednik ostaje pobjednikom i u slijedećoj rundi, a promjene kreću kasnije. Zanimljivo, višekratni uspjeh SDP-a na hrvatskim izborima ugrubo potvrđuje i to pravilo.

Sociolozi se muče da objasne ovaj fenomen prevrtljivosti. Čuveni francuski sociolog Touraine nudi jednostavno i ne baš laskavo objašnjenje: socijalni interesi se u našim, srednjo-istočno evropskim krajevima nisu tako jasno ocrtali kao na Zapadu, pogotovo nisu uspjeli doći do riječi kroz institucije. Stoga birači glasaju pomalo nasumce. Nasuprot njemu, drugi autori tvrde da i ovdje postoje izrazito dobro strukturirane društvene grupe, a da je problem drugdje: birači jednostavno ne mogu prepoznati koja partija zastupa njihovu društvenu grupu. Rezultat je da biraju po površnim mjerilima: prevedeno u naše prilike, zagrebačka dama glasa za Pusićku, jer joj ova izgleda damski, Zagrepčani glasuju protiv Bandića samo zato jer je Hercegovac i slično. Prema oba objašnjenja ispadamo barem nezrelo, ako ne kao pravi idioti. Čini se da izborni rezultati kod nas ne upućuju na takvu potpunu nezrelost, naprotiv. Prvi ovogodišnji izbori slomili su samovlašće, predsjednički su uravnotežili odnose snaga i postavili nadzornika pobjedničkom SDP-u, a ovi zagrebački su potvrdili kvalitetu i nagradili upornost HNS-a. Istodobno, poslana je jasna negativna poruka HDZ-u, a Granić je nagrađen po mom sudu točno koliko zaslužuje.

Studija koju navodim nudi jedan posve iznenađujući podatak, koji srećom dovodi u pitanje oba ponuđena objašnjenja, za koje smo već vidjeli da nisu najbolja. Kad usporedite imovinsko stanje, dakle ugrubo pripadnost socijalnoj klasi, s izborom stranke, ispada slijedeće: u srednje-evropskim zemljama imovinsko stanje i izbor stranke idu zajedno mnogo čvršće nego li na Zapadu. Češka i Mađarska vode ispred Velike Britanije, a na repu je SAD, gdje imovinsko stanje (pa time i klasna pripadnost), skoro pa uopće ne određuje za koga građanin glasuje. Zanimljivo je da je i u Češkoj i u Mađarskoj druga glavna odrednica dob: mlađi se odlučuju među sasvim drugim strankama (tipično, među liberalima, zelenima i neo-fašistima) nego li stariji (koji se lome između komunista i demokršćana). Profesor Toka govori o dva svijeta podijeljena generacijskom provalijom. Kako pomiriti ove čvrste grube i opće povezanosti sa istodobnom prevrtljivošću u izboru pojedinačne stranke? Izgleda da u SAD-u dani birač uporno glasa za “svoju” stranku, bez obzira na to što ova nema puno veze s njegovim imovinskim stanjem ili njegovim godinama. U bliskim nam zemljama birač tipično traži stranku u skladu s vlastitom klasom i dobi, ali joj onda nije tako uporno vjeran. Zašto? Studija ostavlja pitanje otvorenim: srednjo-evropska je stvarnost, izgleda složenija nego što šu istraživači na početku mislili.

Vrijeme je da se istraživanja kod nas uključe u ovaj trend usporedivanja unutar srednjo-evropskih tokova i točno nam kažu gdje je domaće izborno tijelo. Prvi površni dojam jest da smo slični susjedima, usprkos posebnostima našeg nekadašnjeg samoupravnog socijalizma i nadasve usprkos ratu. Na sociolozima je da provjere taj dojam, istraže pojedinosti i nađu odgovor na pitanje o podrijetlu naše izborne prevrtljivosti. Moj je osobni dojam da za sada promjene izbornog ponašanja kod nas izgledaju prilično razumno i zrelo, nasuprot onome što su predviđali zapadni sociolozi.