Zasićenost izborima, kako se sada najčešće tumači izlazak tek jedne trećine birača na glasačka mjesta, sigurno ima udjela i u rezultatima izbora. Dio birača, naime, poslije promjene 3. siječnja vjerojatno nije imao motiva za ponovno glasanje, smatrajući da je ono “glavno” već učinjeno. Prvenstveno je tu riječ o onima koji su prije četiri mjeseca u potrazi za promjenama svoj glas dali koaliciji SDP - HSLS. Podsjetimo, u samom Zagrebu ova je koalicija na parlamentarnim izborima dobila oko 50 posto glasova, dok sada ukupni rezultat zbroja pojedinačnih lista ove dvije stranke iznosi nešto više od 36 posto glasova.

Stoga se, uzevši u obzir odaziv birača i same izborne rezultate u Zagrebu, mogu zaključiti dvije stvari. Prvo, da je izborna šutnja 66 posto zagrebačkih birača, u najmanju ruku, prva javna opomena vlasti da je njena politika manjkava, odnosno nedovoljno upečatljiva shodno predizbornim obećanjima i izbornim očekivanjima birača. Opomena je zato što nije došlo ni do kakvog otklona prema strankama koje se vežu za prijašnju vlast (HDZ i DC) ili drugim strankama desnog i izrazito nacionalnog naboja. U ukupnom zbroju, što potvrđuju i rezultati izbora po izbornim jedinicama (kao i rezultati u Velikoj Gorici), šestočlana vladajuća koalicija i dalje je suverena, no dobar dio birača koji se još uvijek ne želi prikloniti nekoj drugoj od ponuđenih političkih opcija vladajuću garnituru, svojim neizlaskom na birališta, stavio je na “hlađenje”. Riječ je, dakle, o šutnji koja već na sljedećim lokalnim izborim i izborima za Županijski dom (ako preživi ustavne promjene) može prerasti u glasni izborni zagovor drugih političkih stranaka i opcija.

I drugo, raspored glasova nedvojbeno potvrđuje kako se najveća “krivnja” za dosadašnje poteze i rezultate Vlade pripisuje SDP-u i HSLS-u, a reafirmiraju se HNS, LS i ASH kao “mlađi i radikalniji partneri” u vlasti. SDP-u sigurno ni Račan kao nositelj liste ne bi pomogao da mu rezultat bude znatno upečatljiviji. Cijena vlasti na državnoj razini je plaćena, a socijaldemokratima kao utjeha, osim vlastitih usporedbi s njemačkom i britanskom situacijom gdje su nakon pobjede na parlamentarnim izborima tamošnji socijaldemokrati zabilježili slabije rezultate na lokalnoj razini, može poslužiti činjenica da su ipak postali pojedinačno najjača stranka u glavnom gradu iako s manjim postotkom dobivenih glasova nego prije četiri godine. Ali, Milan Bandić svakako nije potvrđen kao “novi zagrebački prorok”, političar koji je poput Slavka Linića u Rijeci u stanju praktički sam pobijediti konkurenciju s velikim postotkom dobivenih glasova. Repovi Canjugine smjene i gorljiva želja da što prije postane zagrebački gradonačelnik Bandiću su sigurno odnijeli koji postotak glasova.

Zato je punu afirmaciju doživio HNS, “otpadnik” iz Zagrebačke alternative, na čelu s Vesnom Pusić, kojoj se nepravedno oduzima utjecaj na odlične rezultate stranke dovedeći ih precjenjeno u vezu sa Stipom Mesićem. Jest, hrvatskog predsjednika će i dalje dio birača vezivati uz HNS, no zaboravlja se da praktički već dvije godine rejting Vesne Pusić konstatno raste, i to pogotovo u Zagrebu, pa je i očekivano njegovo “ubrzanje” poslije njenog izbora za predsjednicu stranke. Za HNS su ovi izborni rezultati satisfakcija za dosad pretrpljenu političku marginalizaciju i solidna pozicija za postizborne pregovore, bez obzira rezultirali oni u konačnici participacijom u vlasti ili ostankom u opoziciji.

Zadovoljni izbornim rezultatima mogu biti i Gotovčevi liberali i Degenovi socijaldemokrati, koji su se još jednom potvrdili kao etablirani skupljači glasova u Zagrebu. No, nešto manje od 15 posto glasova svakako je premalo u odnosu na ono što su očekivali u HSLS-u, tim više što su nadali kako će im sam Dražen Budiša donijeti dodatnu hrpu glasova. Nije im uspjelo ostvariti ni jedan od dva postavljena cilja: ugroziti SDP kao vodeću stranku u Zagrebu ili bar biti odmah iza nje. Realno gledajući nije to katastrofa ni za HSLS ni za Budišu, već prije upozorenje i stranci i njenom predsjedniku da su još daleko vremena one pozicije kakvu su imali prije šest-sedam godina, te da se moraju zadovoljiti činjenicom da su ostali u igri podjele glavnine postizbornog kolača zajedno sa SDPom.

Što se tiče HSS-a, HDZ-a i DC-a situacija je prilično čista. Unatoč predizbornom optimizmu u redovima HSS-a, potvrđeno je kako u velikoj stranačkoj konkurenciji ova stranka u samom Zagrebu, za razliku od obližnje Velike Gorice s izraženim ruralnim okruženjem, ipak nije uhvatila čvrste korijene. HDZ je pak sveden na “svoju mjeru” s možda i nešto više dobivenih glasova od očekivanog, pri čemu mu je, paradoksalno, pomoglo i to da je naslijeđe koje je ta stranka ostavila novoj vlasti, odmažući joj u rješavanju gospodarsko-socijalnih problema, imalo povratni efekt u izražavanju nezadovoljstva prema šestorici i produženju vjernosti HDZ-u. DC je prešao izborni prag, dobio dva vijećnika u Gradskoj skupštini, i to je temelj na kojem Granićevi sljedbenici mogu u budućnosti nešto napraviti.

Nakon 3. siječnja u hrvatskom političkom životu nije i neće biti ništa isto kao prije. Padom HDZ-a politički se prostor otvorio i birači će na svakim budućim izborima glasati sve slobodnije i slobodnije, tražeći kombinacije koje će im više ponuditi i donijeti. Zagrebački izbori refleksija su hrvatske postizborne situacije, ali i zagrebačkih specifičnosti i svaka stranka iz njihovih rezultata imat će što naučiti, i o sebi i o drugima. Vidjet ćemo kako će to izgledati idućih dana kada počnu prve konzultacije o sastavljanju nove zagrebačke vlasti, koja će nužno morati biti koalicijska od najmanje tri stranke.