Trenutak u kojem policija počne selektivno provoditi zakon označava kraj postojanja pravne države i početak diktature vladajućeg kruga. Rušenje zakona nečijom diskrecijskom odlukom neosporan je znak stavljanja pojedinca iznad zakonodavne vlasti odnosno iznad parlamenta. Kad u nekoj državi dođe do toga da izvršna vlast negira, odnosno uzurpira i zakonodavnu vlast, može se govoriti i o sumraku demokracije, odnosno o diktaturi vladajućeg kruga. Je li se tako što dogodilo u Hrvatskoj pokušat ćemo analizirati kroz nedavni marš pušača zakonom zabranjene droge marihuane? Autor ovog teksta se neće opredjeljivati je li za ozakonjenje upotrebe lakih droga ili ne, jer po onome što se u posljednje vrijeme čuje iz medicinskih krugova, zadnju bi o tome trebali reći liječnici. Ovdje je problematično selektivno provođenje zakona od policije. odnosno nečija odluka da policija može odabrati kad hoće, a kad neće štititi zakone.

Dakle, posjedovanje i raspačavanje marihuane u Hrvatskoj je zabranjeno. Tijela zakonodavne vlasti su o tome donijela propise koje izvršna vlast mora provoditi. Prije nekoliko dana više stotina ljudi je promarširalo centrom grada pušeći zabranjenu drogu. Policija je naknadno uhapsila tek nekolicinu. Možda bi se cijela stvar zbilja pretvorila u veliki incident da je policija išla hapsiti 300 ili 400 ljudi na jednom mjestu, ali nitko to od njih nije ni očekivao. Naime, postavlja se pitanje zašto policija nije takvo okupljanje dočekala pripremljena i zašto nije uživatelje hapsila već pri samom okupljanju?! A činjenica da se više stotina uživatelja te droge okupilo na jednom mjestu i da su svi imali drogu govori o tome da je netko negdje uzgojio ili prošvercao u zemlju veću količinu droge, ali da to policija nije znala. Ova analogija ide i da je nakon što je policija obznanila da im je poznat organizator skupa. Ako je organizator skupa poznat, kako to da, zahvaljujući metodama koje policija svuda u svijetu primjenjuje, nisu došli i do glavnog raspačivača droge.

Ako se na cijeliovaj problem gleda kao na demokratsko pravo izražavanja mišjenja, tada treba javno postaviti pitanje može li se istim pravom u Zagrebu organizirati prosvjed za legalizaciju prostitucije ili možda prosvjed za pravo na besplatno čitanje novina. Kako bi policija reagirala da preko Trga bana Jelačića prođe nekoliko stotina golih žena koje bi narod pozivale na plaćeni seks ili da nekoliko stotina ljudi s kioska uzima novine bez novca želeći imati pravo na besplatnu informaciju. Možda krađa novina i prosvjedni marš za legalizaciju lakih droga i nisu najbolja usporedba na razini samog čina, ali na razini poštovanja zakona koji policija mora štititi sve dok postoji, to je sasvim dobro za uspoređivanje.

Sljedeće o čemu se ovdje mora raspraviti jest politička pozadina policijskog ignoriranja zakona. Bi li se marš za legalizaciju lakih droga tolerirao da iza te ideje ne stoji zastupnica najjače stranke vladajuće koalicije? Kad bi o demokraciji stvarno mislio sve što govori, premijer Račan bi se morao odrediti prema zastupnici svoje stranke koja, de facto, radi isto što i Marinko Liović, samo manje drastično, a posebno bi se morao odrediti prema odgovornosti Šime Lučina i nekih njegovih pomoćnika. Budući da se to nije dogodilo, ostaje nam vjerovati da Račan ujuljan u vlast bez jake oporbe misli da može raditi što hoće, odnosno da policija zakon može braniti od slučaja do slučaja. A tada je, ipak, vrlo teško govoriti o demokraciji.