U Slovačkoj se mnoge stvari odvijaju mnogo sporije negoli su se nadali, a Srbiji su već obećali novčanu pomoć o kojoj drugi tek mogu sanjati, pa će Zagreb morati što brže trčati uzbrdo, kako se i sam ne bi nemoćno izgubio u tom zlokobnom procjepu između nekih iznevjerenih slovačkih nadanja i možebitnih srpskih prevrata. Sve što se prije osamnaest mjeseci počelo u Slovačkoj, Hrvatska sada ponavlja s nešto više uspjeha i odlučnosti, ali se i Zagreb, baš kao Bratislava, mora vrlo mukotrpno boriti za svaki dolar izravne ekonomske pomoći i dodatnih investicijskih ulaganja, dok su ministri vanjskih poslova EU ovih dana objelodanili kako neki drugi i drugačiji Beograd, od ukupno 11 milijardi maraka, koje će EU uložiti u jugoistočnu Europu do 2006. godine, unaprijed može računati s pune 4 milijarde. Slovačka još nije naplatila sve što je očekivala, a Hrvatska tek mora dobiti ono što zaslužuje, dok su srpsku oporbu - barem načelno - unaprijed potplatili trećinom sveukupnog “balkanskog kolača”.

I tako praktički nema cijene koju Europa ne bi htjela platiti za konačno rušenje Miloševića, dok Zagreb mora što bolje i odlučnije iskoristiti ove svoje europske i američke medene mjesece kako ne bio ponovio neke očevidne slovačke zastoje. O tome Račan ne govori javno, ali ipak vrlo dobro zna da je Srbija mnogo veća i značajnija, a Slovačka mnogo bliža Srednjoj Europi, pa je očevidno spreman platiti i značajnu unutarnju političku cijenu, kako bi trčećim korakom ova Hrvatska ponovno dostigla one “koji su joj još prije deset godina gledali u leđa”. Po mogućnosti brže negoli Slovačka, a svakako prije Srbije, pa otuda želja da se zahtjev za pristup NATO-paktu istakne istovremeno sa službenom potvrdom Partnerstva za mir, pa čak i pošalju hrvatske jedinice na Kosovo, a Zagreb ipak sačuva što više regionalne neovisnosti, kako u slučaju nekih neočekivanih istočnih prevrata ne bi ponovno završio u nekoj balkanskoj regionalnoj ladici. Baš kao što se nedavno Goran Granić u New Yorku gotovo izravno sukobio s nekim najvišim američkim predstavnicima (Madelaine Albright, Cristopher Hill), kada je u odbacivanju bilo kakvog “regionalnog pristupa” pokazao i dosta nervoznog opreza, tako je sada i Račan odlučno ponovio kako pristup PZM-u dokazuje i da je u slučaju Hrvatske zauvijek razvezan “regionalni paket”.

Zagreb podupire regionalnu suradnju ali odbija “regionalnu sudbinu”, pa je ovaj opravdani ponos oko pristupa Partnerstvu za mir, premijer pokušao iskoristiti kao prevažan dodatni dokaz da ova Vlada otvara sva vrata, ali ipak neće i ne može biti ničiji sluga u nekakvoj neopreznoj rasprodaji suvereniteta. Pa ipak u potvrdi onoga što se mora učiniti, baš kao što je Piculu u Zagrebu nedavno otvoreno upozorio slovački ministar vanjskih poslova Eduard Kukan. Bruxelles ne pristaje ni na kakve popuste, kada je riječ o nekim bitnim unutarnjopolitičkim reformama, dok se i Bratislava morala sama potruditi u utrci za izravnim inozemnim ulaganjima. Tako je i Zagreb prvo morao ispuniti sve bitno od onoga što je još 1998. godine veleposlanik William Montgomery nabrojio u svom poznatom “Hodometru prema Partnerstvu za mir”, bez obzira što nije bilo teško pogoditi, da će poštovanje imovinskih prava, jednak pristup sredstvima za obnovu i zaštita privatnog vlasništva u povratku srpskih izbjeglica i podupiranje jedinstvene BiH, a prekid - ili bar znatna ograničenja - u subvencijama bosanskim Hrvatima, uz reforma izbornog zakona i promjene na državnoj televiziji, izazvati velike javne otpore, koji su se ovih dana tako očajnički zgusnuli u okupljanjima razočaranih i zavedenih dragovoljaca.

Tako je trebalo biti mnogo spretniji u dokazivanju da se ipak ne radi o uspostavi neke “nove srpske krajine”, već o europskoj politici europske Hrvatske, koja već zbog vlastitog demokratskog zdravlja mora svima osigurati ista nedodirljiva prava.

I u Slovačkoj priznaju da nisu znali “dobro prodati vlastite političke uspjehe”, a zanimljive su i neke druge sličnosti. Baš kao i Hrvatskoj, u Slovačkoj je pobijedila mnogočlana demokratska koalicija (čak 11 stranaka u rujnu 1998. godine), baš kao i Hrvatska, i Slovačka je odmah primljena u Parnerstvo za mir, a već je sklopila ugovor o pridruživanju i gospodarskoj suradnji s Europskom unijom, u znaku velikih skokova, ali i dodatnih odugovlačenja, pa se Slovačka još uvijek, vrlo neizvjesno muči u pokušajima da se uključi u grupu zemalja koje će očekivano prve ući EU i NATO, dok i nakon 18 mjeseci, tek želi potvrditi očekivani ekonomski napredak. I u slovačkoj koaliciji, i u izboru novog predsjednika, trajali su i traju neprestani podzemni ratovi, dok i u Slovačkoj pate od slične stope nezaposlenosti, pa su mnogi Slovaci - a osobito mladi - ipak nezadovoljni onim što su im stvarno donijele gromoglasne političke promjene.

Slovačka je isto tako pokušala svoje Partnerstvo za mir odmah pretvoriti u službeni pristup NATO-paktu, ali još uvijek nije sigurna da će biti prihvaćena kao “prva u drugoj grupi” (već su primljene Češka, Mađarska i Poljska), pa premijer Dzurinda predlaže da se u lipnju održi “summit za pritisak” devet neposrednih kandidata, čemu će se sada možda pridružiti i Zagreb, dok u Bratislavi, tvrde, ali ipak ne mogu potvrditi, da su u pregovorima s EU, već stigli Poljsku, Češku i Mađarsku. Hrvatska još nije niti spomenuta na listi onih deset zemalja koje bi negdje do 2005., mogle pristupiti Europskoj uniji, pa će Mesiću zbilja trebati i drugi mandat da bi osobno potvrdio svoje najvažnije obećanje.

Tako Hrvatska mora trčati, a ne hodati, skakati u vis, a ne samo penjati se po stepenicama, dok Ivica Račan sve uspješnije uči kako ni najveće inozemne pohvale ne mogu nadoknaditi izostanak novog razvojnog ciklusa. Ova i ovakva Europa neizbježno je opsjednuta Beogradom, a vrlo škrto podupire sveukupni jugoistok (ove godine samo milijarda maraka). Ni lako ni ugodno, ali ipak ponosno, uspješno i sretno, kao ovih dana, kada je Zagreb u najkraćim mogućim rokovima ipak otvorio svoja prva velika transatlantska vrata. “Još se ne vidi svjetlo na kraju tunela, ali je ova Vlada hrabro zakoračila u mrak”, kako je to ovih dana Reutersu izjavio jedan zagrebački inozemni veleposlanik, koji i sam upozorava da je bez obzira na sve domaće prosvjede mnogo lakše zaraditi diplomatska priznanja, negoli oživiti uništeno gospodarstvo.