Račanu se događa isto što i Schroederu i Blairu tako politika odgovara na sve učestalije konstatacije da je za novu vlast medeni mjesec istekao. Na rastuću kritiku iz Vlade odvraćaju ukazivanjem na njemački i britanski primjer. Tvrde da se u te dvije zemlje pokazalo kako nova vlast u prvo vrijeme gubi na podršci, jer u ime nužnih reformi mora vući i nepopularne poteze. To je cijena koja se mora platiti, ali poslije se, kažu, beru slatki plodovi.

Teza dobro zvuči, ali je pitanje koliko je točna. Problem hrvatske Vlade nije u povlačenju nepopularnih poteza, nego u NEPOVLAČENJU poteza, u izostanku promjena. Problem nije u onome što čini, nego je problem da ne čini ono što bi trebala. Javnost joj zamjera neodlučnost, kalkuliranje, nedjelovanje. Općenito je mišljenje da vlada svoje vrijeme nije dobro iskoristila. Kabinet se predugo slagao, još duže se nova vlast zabavljala svojim unutarnjim odnosima - plaće, rezidencije, protokoli, crveni tepisi, podjela funkcija, prepucavanja na liniji Predsjednički i Banski dvori, sve to bilo je važnije od gospodarskog i socijalnog kolabiranja zemlje. Dok se vlast nadmudrivala oko tajnih službi, armija se nezaposlenih povećavala.

U temama koje se tiču odnosa sa svijetom - vlada se dobro drži, ali na domaćem se terenu katastrofalno kasni. Primjerice, u predizbornom se vremenu obećavalo hitno, odmah na prvoj saborskoj sjednici, donošenje zakona o reviziji pretvorbe. Prvih sto dana istječe, a rasprava o tom problemu još nije pravo ni pokrenuta. Tako je sa svim krupnim reformama koje bi se morale poduzeti. Umjesto najavljenih rezova, u Hrvatskoj kao da se sve čvršće situira kontinuitet. Čak je SDP dobio i svoga Šeksa, riječju i djelom Arlović se pretvara u njegova dvojnika.