Iako su hrvatski građani na zagrebačkim izborima još više ojačali položaj šestorke, postalo je jasno da nakon 3. siječnja, kada su smijenili s vlasti HDZ, više ne žele stavljati sva jaja u istu košaru. Građani su kroz glasačke kutije ponovo napravili “promjenu u promjeni”. Dok su 3. siječnja Zagrepčani svaki drugi glas dali koaliciji SDP-a i HSLS-a, već u veljači nisu htjeli izabrati njezinog kandidata Dražena Budišu za šefa države, već su povjerenje dali dotadašnjem “autsajderu” Stjepanu Mesiću. Taj “kontinuitet diskontinuiteta” nastavio se i 7. svibnja kada su se glasovi SDP-a i HSLS-a preselili u korist četvorke. Ona se sada po snazi gotovo približila dvojcu koji je pao na manje od 36 posto glasova.

Prvo iznenađenje zagrebačkih izbora jest to što je njihov najveći dobitnik postala jedna marginalna stranka, HNS, koja se s nekoliko postotaka glasova početkom godine odjednom popela na 19 posto. S druge strane, SDP je najveći gubitnik tih izbora - unatoč tome što je s 21 posto glasova ostao najjačom strankom u gradu. Naime, još na lokalnim izborima u travnju 1997., kada je bio u debeloj opoziciji, SDP je u Zagrebu dobio čak 24 posto, a ni u listopadu 1995. nije bio puno slabiji (18 posto).

No, ishod izbora lokalnih izbora u Zagrebu ne može se promatrati izdvojeno od razvoja političkih događaja na državnoj razini. Sigurno je, štoviše, da su građani prilikom zaokruživanja glasačkih listića ponajprije iznijeli mišljenje o tome kako su se političari ponašali nakon parlamentarnih i predsjedničkih izbora, s obzirom na očekivanja ljudi. Slične stvari događaju se i na lokalnim izborima u drugim zemljama - što je Račan naknadno i priznao.

Ivica Račan u prvi mah nije htio vidjeti činjenicu da su mu Zagrepčani, razmjerno malim brojem glasova za socijaldemokrate, uputili opomenu ili upozorenje zbog restriktivne politike koju vodi šestoročlana koalicijska vlada, jer tu vladu - kako je to primijetio i Bandić - personificira upravo predsjednik SDP-a. Premijer, također, nije htio vidjeti da je dio građana istodobno dao ohrabrenje predsjedniku Stjepanu Mesiću, kojeg većina poistovjećuje s HNS-om, da nastavi s kritičkim odnosom prema Vladi, jer osim njega u cijeloj Hrvatskoj ne vide kvalitetnu opoziciju.

Nakon takvog rezultata logično je očekivati da će predsjednik Mesić, ministar Radimir Čačić i predsjednica HNS-a Vesna Pusić tražiti da vladajuća koalicija ubuduće uvažava njihova mišljenja daleko više nego prije, bilo u Vladi ili u Saboru. To bi Račanu moglo otežati posao i otvoriti političke bokove prema Pantovčaku i unutar šestorke. Zato mu nije zgodno govoriti da je za uspjeh četvorke najzaslužniji Mesić, a za neuspjeh SDP-a nepopularne mjere koje provodi vlada pod njegovim kormilom, već da su to političari na gradskoj razini.

Oni koji pak smatraju da je za skokoviti uspon HNS-a u Zagrebu najzaslužnija profesorica Pusić, trebali bi odgovoriti na pitanje gdje je dosad bila njezina karizma i zašto je građani nisu osjetili prije nego što je Stjepan Mesić pobijedio na predsjedničkim izborima. Zašto je Vesna Pusić, koja se prije ovogodišnjih izbora pojavljivala u javnosti čak i češće od potisnutog Mesića, počela dobivati glasove tek nakon njegove pobjede? Oni koji pak misle da su građani poklonili visoko povjerenje HNS-u zbog same te stranke, morali bi odgovoriti na pitanje tko je aktualni predsjednik HNS-a u Zagrebu i navesti ime barem jednog njezinog kandidata s liste.

Iako su u Zagrebu dobili veliko povjerenje, i premda je jasno da im ono jača u cijeloj Hrvatskoj, političari iz HNS-a ne bi sada smjeli biti euforični, već vrlo oprezni. Ta je stranka od jeseni 1990. godine, kada je osnovana na čelu s dr. Savkom Dabčević Kučar, već prošla jednu euforiju koja je splasnula za samo godinu i pol dana. Ne treba zaboraviti da su još početkom 1992. godine, samo šest mjeseci prije parlamentarnih i predsjedničkih izbora u kolovozu, Tuđman i HDZ smatrali Savku i njezin HNS svojim najopasnijim političkim protivnicima i činili sve da ih zaustave, jer su ankete davale HNS-u između 20 i 30 posto glasova. No, samo za pola godine HNS i Savka su splasnuli, dobivši na izborima samo šest do sedam posto glasova! Umjesto HNS-a, čelnu oporbenu poziciju sredinom 1992. iznenada su zauzeli HSLS i Dražen Budiša.

Iz ovoga je jasno da bi profesorica Pusić morala vrlo ozbiljno i odgovorno shvatiti novi položaj, jer se uspjeh u politici na dulje-vrijeme postiže samo dugogodišnjim predanim radom, a bez toga nagli se uspjeh može preko noći istopiti. Oprez je potreban to više što postoji opravdana pretpostavka da su na uspjeh HNS-a i četvorke na zagrebačkim izborima, na koje je izašao samo svaki treći glasač, utjecali ponajprije najnestrpljiviji građani, razočarani sporošću društvenih promjena poslije 3. siječnja. Nije daleko od pameti da su i HNS-u glasove dali upravo oni građani koji smatraju da će Mesić i njegova bivša stranka pritisnuti Račana i Budišu koji, po mišljenju nestrpljivijih birača, previše oklijevaju i ne rade u skladu s njihovim očekivanjima.

HNS i četvorka trebali bi biti na oprezu i zato što velik dio birača nije izašao na izbore, a posebno su izostali bivši glasači HDZ-a, jer su tzv. konzervativne ili desne političke opcije dobile samo 10 do 20 posto glasova. Većina njih nikad neće glasovati za lijeve ili liberalne opcije pa pasivno čekaju na obnovu HDZ-a ili pojavu neke slične stranke. Zbog toga bi zagrebački izbori mogli biti uglavnom rezultat komešanja među glasačima šestorke. Što lošije bude višestranačka koalicija surađivala i što lošije bude radila, to će više pomoći obnovi HDZ-a i sličnih stranaka.

Sve je to, kako rekosmo, upozorenje premijeru Račanu da politička temperatura u zemlji blago raste, a da su i brojni njegovi glasači zbunjeni. Osnovni razlog za padanje podrške SDP-u i novoj vladi je u tome što ona mora provoditi nepopularne mjere. Ali, izbori u Zagrebu poslali su signal Račanu da svojim postupcima nije uspio dovoljno uvjeriti građane u nužnost mjera koje provodi. Članovi vlade doista ne izgledaju motivirani za ono što rade, a u posljednje vrijeme izgubili su i kontakt s građanima, pa nije čudno da ni njih ne mogu motivirati.