Hvatsku je državu stvarala desnica, a u Domovinski su rat išli uglavnom ljudi desnog svjetonazora tako je Anto Đapić komentirao primjedbe da na prosvjedima branitelja sudjeluju većinom ekstremisti. Čak je i Franjo Tuđman bio velikodušniji! Hrvatsku je smatrao postignućem svoga HDZ-a, nije tvrdio da su zasluge samo na desnoj frakciji.

Treba li uopće dokazivati blasfemičnost Đapićevih izjava? Niti je Hrvatska čedo desnice, niti su Hrvatsku branili samo desničari. Čovjek koji je prepisao magisterij, sada bi bezobrazno ukrao i cijelu državu. Hrvatska je stvorena i obranjena od strane cijelog naroda, tu nikakve dileme nema. Dojam o prevlasti desne inspiracije u stvaranju i obrani Hrvatske potječe od činjenice da su desničari zadominirali vojnim strukturama i braniteljskim udrugama. Na tekovine postignute naporom cijelog naroda oni su polagali gotovo ekskluzivno pravo.

Nema sumnje da je Tuđmanovu Hrvatsku desnica osjećala kao svoju državu. Pokojni ju je predsjednik tako oblikovao: partizanima je oduzimao legitimitet i stečena prava, rehabilitirao je ustaštvo. Antifašizam je bio puka deklaracija, NDH inspiracija! Na isti se način ponio i prema Domovinskom ratu: legitimna obrana stupala je pod ruku s velikohrvatskim scenarijem. Ekstremizam je privilegiran, nikada, ni za najveće grijehe, nije sankcioniran. Desnica se stoga ponašala kao vlasnik države. Desničari se i danas drže kao da na Hrvatsku imaju tapiju, vlasnički list, kao da državom neograničeno mogu raspolagati. Ako nije po njihovom, onda se Hrvatsku može destabilizirati, ugrožavati, možda joj u tom slučaju ne vide smisla ni razloga.

Pred američkom ambasadom u Zagrebu, na bivšem i budućem Trgu žrtava fašizma, u Veljunu, u Splitu desnica najavljuje da će marširati sve dok Hrvatska ponovo ne bude pod njenom čizmom. Crnokošuljaše ne zanima činjenica da je demokratski, na izborima, odlučeno drugačije. Ponašaju se kao da njih volja naroda ne obavezuje. Parlamentarni, predsjednički, pa sada i zagrebački izbori pokazali su da desne stranke vrlo loše stoje. Đapić je nakon 3. siječnja, poučen padom popularnosti, javno najavljivao da će pravaši skinuti svoje demode crne košulje. Ali je u međuvremenu napravio korak nazad. Desnica danas u Hrvatskoj jedva pobire oko 15 posto glasova i ne predstavlja značajnu političku snagu. Zato su joj potrebne nedemokratske metode, samo nasiljem, možda, može ponovo u sedlo. Riječ je o margini, ali je ona navikla na centralnu poziciju i ponovo bi htjela dirigirati Hrvatskom.

Vicepremijer Goran Granić tvrdi da politički kaos produciraju marginalci, skupine i pojedinci, te javno razmišlja o mogućnosti organiziranja kontrademonstracija. Podsjeća da su nedavno u Španjolskoj premijer i kralj pozvali na prosvjede protiv nasilja. Smatra da bi se demokratski opredijeljena Hrvatska takvom pozivu odazvala. U Španjolskoj su na čelu ljudske rijeke kontra ekstremizma marširali prvi ljudi države. Kancelar Kohl je vodio masovne prosvjede protiv desničarskih izgreda u Njemačkoj. Mogu li se Mesić i Račan naći u prvim redovima sličnih, mirnih demonstracija u Hrvatskoj?

Ako sudimo po učestalim inicijativama, u hrvatskoj javnosti raste potreba da se reagira. Ivan Zvonimir Čičak predlaže da se incidenti, poput onoga u Veljunu, moraju iskoristiti kao prilika za protuodgovor hrvatskog civilnog društva i pravne države. On predlaže da se na demonstrativno popišanu spomen-kosturnicu ponovo polože vijenci i da tom činu prisustvuju sve političke organizacije. Smatra to adekvatnim odgovorom demokratske Hrvatske. Novi predsjednik Helsinškog odbora, dr. Izet Aganović, tvrdi da mu se javljaju Ijudi koji traže da se nešto poduzme, žele otići u Veljun i poklonom pred obeščašćenim spomenikom pokazati da Hrvati nisu ni divljaci ni ekstremisti; bijesni su, kaže, jer zbog ponašanja malog broja pojedinaca trpi cijela država. Hrvatskoj je, čini se, dosta, na vrh glave, presinga i terora desnice!

Artikuliranje javnog odgovora demokratski raspoložene Hrvatske nikako ne znači da sada treba zaredati mitingom na miting. Možda je još važnije iskoristiti priliku kako bi se neke stvari posložile na svoje mjesto. Vrijeme je za definiranje čvrstih pravila igre u odnosima između branitelja, i njihovih udruga, te vlasti i društva u cjelini. I bez prosvjeda njihovi se zahtjevi, kao i cijeli kompleks tema koje se tiču situiranja boraca, moraju ozbiljno problematizirati. Mnogo je još neriješenih stvari, mnogo je rana i frustracija, ali problemi se ne mogu rješavati samo umnažanjem boračkih prava. Hrvatska to financijski jednostavno više ne može izdržati. Gomilanje privilegija nije uvijek produktivno, može izazvati i kontraefekte.

General Anton Tus ističe da je primarno uključenje branitelja u društvo i normalan život, da se oni kojima to nije moguće moraju zbrinuti, ali, kaže, ostali moraju prihvatiti da je sudjelovanje u obrani bilo čast i ponos “i ne možemo tražiti da nam se svaki mjesec ili godina plaća”. Sociolog Zoran Malenica podsjeća da je proteklih godina država organizirala i financirala stambenu izgradnju samo za invalide i druge stradalnike Domovinskog rata, a svi su drugi morali brinuti sami o sebi. Njegovo je mišljenje da racionaliziranje, ili reduciranje, nabujalih boračkih povlastica ne bi trebalo shvatiti kao obezvredivanje uloge ni branitelja ni Domovinskog rata.