ŠTO HRVATSKOJ DONOSI PAKT O STABILNOSTI
OSAM OPASNIH SOROSOVIH TEZA

Uza sve eufemizme i evazivnosti kojima u predlaganju rješenja za "južnoslavenski prostor" (bez Slovenije, ali uvijek i s Albanijom) pribjegavaju pojedini akteri europskoga političkog života — jasno je da postoje i posve eksplicitne najave o mogućnosti "rješenja" u obliku nekakve (konfederalne) zajednice, i to - ni manje, a niti više - kao "konačnog rješenja"! U tome su eksplicitni stavovi gospode Bildta i Sorosa (ožujak 2000.) — gospode koja su dobro potkožena nerazumijevanjem i novcem, i te kako zanimljivi i značajni, čemu treba dodati i mišljenje njemačkog ministra vanjskih poslova koji eksplicite kaže kako "jugoslavenska ideja... sve je drugo samo ne loša." (veljača 2000.)

Da bojazan od različitih prijedloga ujedinjavanja u regiji nije nipošto pretjerana, vidi se i iz shvaćanja spomenute gospode u vezi s Paktom o stabilnosti koji prema spomenutim autorima treba usmjeravati prema konačnom konfederalnom obliku nove južnoslavenske zajednice.
Za razumijevanje takve nebuloze treba podsjetiti na jedan tekst gospodina Sorosa još od 30. VII. 1999. koji zrači čudesnom suvremenošću.
PRVO: "Problemi na Balkanu ne mogu se rješavati pojedinačno, važan je sveobuhvatni pristup".
Što to znači? Znači da Balkan implicite već jest neko zajedništvo ili ga samorazumljivo predstavlja, što se onda mora zajednički i rješavati, a iz svega slijedi i neka neminovna zajednička sudbina: dakle — i problemi hrvatsko-srbijanske granice na Dunavu, sjevernog Epira u Albaniji, kantonizacije i trećeg (hrvatskog) entiteta u BiH ili problem Kosova i Prevlake, itd. Sve je to jedan te isti zajednički, dakle međusobno povezani problem, koji se onda mora sveobuhvatno rješavati — a to je teška zabluda i upućuje na posvemašnje nerazumijevanje stvari.
DRUGO: "Sukobe u regiji najlakše je shvatiti kroz konflikt između dva koncepta..." — tj. s jedne strane etničkog ili plemenskog, a s druge strane civilnog koncepta. (Prvi zagovara zatvoreno, a drugi otvoreno društvo). Ova teza polazi od pretpostavke. Prvi je koncept (navodno) reakcionaran, a drugi progresivan. Međutim, teza je bespredmetna (i uvredljiva), jer se spominju samo plemena, a ne i nacije koje su u regiji već formirane, što onda opreku "otvoreno/zatvoreno" pokazuje u posve drugom svjetlu.
TREĆE: "Europska unija sada mora otvoriti svoj zaštitni kišobran nad regijom" — i ova je teza pogrešna: na Balkanu nisu rješenja protektorati, nego pravedna rješenja koja onda protektorate čine izlišnima. Zaboravlja se pri tome i to da se sloboda i samoostvarenje, dakle i pravednost, na Balkanu mogu i moraju najprije ostvariti samo u državi/naciji, jer sve drugo implicira nezaobilazan pritisak jačih koji onda ne samo da onemogućavaju to samoostvarenje, nego sve vodi i u njihovo trajno potiskivanje i marginalizaciju — zato ideja "otvorenog" društva ne znači da je to automatski i nešto pozitivno. Otvoreno društvo je moguće samo u uvjetima istinske ravnopravnosti i već afirmiranih država/nacija — jasno je da ni Francuska, ni Njemačka, niti V. Britanija... ne bi pristale na takvo otvoreno društvo koje bi negiralo bilo njemačku, bilo englesku... naciju/državu. Istina je da su za nabrojene — ideal otvorena društva, ali ne u Francuskoj, Njemačkoj ili V. Britaniji...!

ČETVRTO: "Različite nacionalnosti na Balkanu mogle bi živjeti u miru ako bi nad njima postojao autoritet zadužen za očuvanje reda i mira." (Nekada je to bilo Otomansko Carstvo, Austro-Ugarska i (dijelom) obje Jugoslavije, a sada bi to trebala biti Europska unija.)
Ovakva teza implicira u sebi — u blažem obliku paternalizam, u nešto surovijem i realnijem obliku — status protektorata: pri tome — prvo je preslabo, a drugo uvredljivo i pogrješno jer Balkan treba pravednost i države/nacije kao rješenje, a ne protektorate, što treba ponavljati do besvijesti. Naravno, postojanje država/nacija ne isključuje, nego naprotiv, podrazumijeva ravnopravno postojanje nacionalnih manjina i obvezuje na poštovanje njihovih prava. A teza je uvredljiva jer upućuje na to da nacije na Balkanu (navodno) nisu sposobne za samostalni život u odgovornosti i prema unutra i prema vani. A svemu tome nije tako: red i mir, umjesto da ga danas osigura Europska unija — odozgo i sa strane — moguće je u regiji ostvariti putem pravednih rješenja, što uključuje i izostanak bilo kakvog oblika posezanja za tuđim. Povezivanje pri tome na Otomansko Carstvo i Austro-Ugarsku (a zašto ne i na Rimski imperij?), kao "sile reda i mira" posve je neprimjereno, jer oba su ova čimbenika uključivala okupaciju i prisilu, zbog čega nisu mogli biti nositeljima pravednosti, a time niti istinskog i trajnog mira i reda. Pri tome, naravno, uočavamo nesagledive razlike između turske i austrougarske vladavine i okupacije, što, međutim, ne mijenja temeljni odnos: vlast stranaca na etnički tuđem prostoru.
PETO: "Na regiju bi trebalo gledati kao na veću od bivše Jugoslavije, koja ionako ne može biti ponovno spojena." (nego bi morala uključivati još i Albaniju i Bugarsku, a biti otvorena i za Rumunjsku i Moldaviju, što znači zapravo i za njihovo uključivanje.
Ovakvo shvaćanje najbolje pokazuje svu politološku i logičku bijedu gospodina Sorosa: ponajprije - uključuje se i Slovenija, koja više ni u snu ne može biti dio nikakve balkanske zajednice, što je Zapad već apsolutno prihvatio. Međutim, daleko je važnije nešto drugo: tako gospodin Soros smatra da je bivšu Jugoslaviju nemoguće ponovno sastaviti/spojiti, ali je još onda čitavu proširenu regiju ipak moguće sastaviti, tj. ako se tome dodaju još i Albanija, Bugarska, Rumunjska i Moldavija! Razumljivo je da tu i takvu "logiku" nismo ni spremni, a nismo niti u mogućnosti komentirati.
Ovakvo shvaćanje gospodina Sorosa jasno pokazuje njegovo posvemašnje nerazumijevanje zašto se raspala druga Jugoslavije (i ne samo ona). I sada bi se htjelo stvoriti konfederalnu tvorevinu od nekadašnjih dijelova Jugoslavije obogaćenih s još nekoliko bitnih različitosti. I to tvorevinu koja bi od samog početka u sebi imala ugrađene jasne i teško opterećujuće začetke raspada, što bi se onda trebalo prevladati — ne znamo čime! Zagovara se tvorevina u kojoj nije moguće razjasniti nužnost zajedništva R. Hrvatske i Rumunjske, ili Slovenije i Albanije i u kojoj bi se energije trošile na trvenja i sukobe, a ne na razvoj uz perspektivu neminovnog raspada, što bi očito uključivalo i najteže posljedice.

(Tako gospodin Soros govori u srpnju 1999. godine. Ali već u ožujku 2000. njegova su shvaćanja već drukčija — sada je odjednom moguće da se ponovno sastavi bivša Jugoslavija, i to u obliku jedinstvene integracije, u što se, naravno, treba integrirati i R. Hrvatska — jer je to (navodno) u njezinom interesu(!). I tako nam se nakon versailleske i avnojske predlaže i Sorosova bilo Jugoslavija, bilo Euroslavija ili Balkanoslavija (ili kako bi se ta strašila već nazivala) — što je po Sorosu važno ne samo za regiju nego i za Europu.
ŠESTO: "Ne smijemo ponoviti pogreške iz Bosne." (valjda i iz Hercegovine).
Ovo je još jedna teška zabluda gospodina Sorosa — jer — veliki svijet nije u Bosni (i Hercegovini) počinio nikakve "pogreške" (koje onda valja ispraviti), nego se u BiH radilo o svjesnoj i promišljenoj politici baš takve vrste koja se ni danas od strane relevantnih čimbenika ne smatra pogrešnom, nego nešto na čemu treba tvrdoglavo inzistirati (Dayton). A govor o pogreškama služi samo za zamagljivanje stvari, jer veliki svijet te pogreške uopće ne želi ispraviti. (potiskivanje hrvatstva, nepostojanje trećeg entiteta, onemogućavanje vojnog poraza velikosrba, uz njihovo političko-teritorijalno nagrađivanje.
SEDMO: "Bilo kakav plan za regiju mora imati osiguranu entuzijastičku podršku stanovništva regije."
Ovakav je stav također duboko pogrešan budući da se ne može tek tako olako predlagati bilo što, a još je manje moguće očekivati neku zajedničku (pa još k tome i entuzijastičku) podršku sviju, i to u prilikama postojanja vrlo različitih interesa i nikakvim planom odozgo i sa strane ne mogu se stvoriti zajednički interesi, niti ih se onda može ispuniti.
OSMO: U regiji je potrebno "... stvaranje slobodne trgovačke zone i ujedinjenje cijele Jugoistočne Europe s carinskim propisima Europske unije, kao i Turske," 2003. god., a euro bi mogao postati zajednička valuta." Navedeno najbolje pokazuje ujedinjavajući karakter planova za regiju. Međutim, takvo se nešto primjereno može očekivati i moguće je postići tek nakon rješavanja drugih problema i stvaranja zaista normalnih odnosa između pojedinih sudionika u regiji (R. Hrvatska i SR Jugoslavija), za što danas nema još nikakvih uvjeta. Osim toga, jasno je da se R. Hrvatska može uključivati u bilo kakve angažmane ovakve vrste tek u uvjetima kada uredi vlastitu kuću (a to će potrajati!) — tj. kada bude imala punu zaposlenost, pozitivnu i trgovačku i platnu bilancu, kada bude mogla normalno otplaćivati dugove i kad nestane potreba za novim kreditima za tu svrhu — bez navedenog, u svemu treba biti naglašeno oprezan.

Ovakav pristup gospodina Sorosa i s ovakvim tezama za nas je izuzetno opasan. On u sebi krije zabludu kako su problemi Balkana i njegovih rubova zapravo samo gospodarski. Da je poglavito gospodarska strana pitanja izuzetno važna — to je neprijeporno, ali je još neprijepornije da su problemi ovog prostora ponajprije politički i da se bez političke pravednosti i uvođenja pravne države ništa neće i ne može postići. A to znači: nije moguće putem gospodarstva i političko/gospodarskim ujedinjavanjem riješiti političke probleme, nego upravo obratno — tek riješeni politički problemi na načelu pravednosti (dakle i uz adekvatnu zaštitu slabijih) mogu stvoriti osnovicu za rješavanje gospodarskih i svih drugih životnih pitanja.
I da zaključimo: ovaj budibogsvama tekst gospodina Sorosa izuzetno je opasan jer dolazi od čovjeka čija se poslovna uspješnost i briljantna poslovna inteligencija primjenjuju na pogrešnim mjestima i na probleme koji se onda tretiraju na posve pogrešan način, što se u površnoj političkoj pragmi uopće ne uočava.

1 - a) Sorosov prijedlog zaista je specifičan po tome što uključuje i Sloveniju koja se općenito smatra državom posve odjelitom od bilo kakvih balkanskih konotacija i dijelom prvenstveno Srednje Europe
b) po Sorosu radi se o regiji (zapravo konfederaciji) koja uključuje i najveći dio klasičnoga europskog Balkana )I. - osim europske Turske), rubne zemlje (Slovenija - 1, R. Hrvatska II, Rumunjska i Moldavija II.),
2 - a) politički prostor koji se prema Sorosu (VII. 1999.) više ne može ponovno spojiti u jednu cjelinu
b) - međutim, ako se (po Sorosu) tome dodaju Albanija i Bugarska (a) i (b) - onda je moguće formirati novu zajednicu. Naravno - to bi bilo nelogično svuda osim u proizvoljnoj politici
3 - a) regija bi morala biti otvorena i za Rumunjsku i Moldaviju (2 i 3) kako one ne bi ostale posve izolirane u odnosu na ostale države regije. Tako se ne samo na svojevrstan način obnavlja jugoslavenska zajednica nego se dodaju i četiri druge države, čime bi nastao politički/geopolitički konglomerat bez mogućnosti istinskog funkcioniranja
b) EU — međutim, o istinskoj izolaciji Rumunjske i Bugarske zapravo se ne može govoriti, budući da obje zemlje ulaze u prvi krug država s kojima Europska unija otvara odgovarajuće pregovore
c)(EU) - današnje članice Europske unije
4) Prostor predložene trgovačke/carinske zone (2003. god.) koja bi morala obuhvaćati i Tursku i u kojoj bi euro mogao postati zajednička valuta.
Za Republiku Hrvatsku sva su ta "rješenja" nepovoljna, i to iz dva razloga: ona bi se ponovno našla i u nekakvoj novoj jugoslavenskoj zajednici i u balkanskim okvirima, čime bi apsolutno negirala svoj politički razvitak i htijenja od 1990. godine.