Vaš cijenjeni list objavio je prijevod sažetka 9. poglavlja njemačke knjige “Der Schattenkrieger” autora Ericha Schmidta-Eenbooma, koja se u cjelini bavi negativnom kritikom bivšeg direktora zapadno-njemačke obavještajne službe BND, Klausa Kinkela, a u svom 9. poglavlju odnosima zapadno-njemačke obavještajne službe BND i Krajačićeve (hrvatske) Udbe u (jugoslavenskoj) Udbi. Preveli ste spomenuto poglavlje naslovom “TITOVO NASLIJEĐE U BONNU”, iako bi ispravni prijevod naslova glasio “TITOVI NASLJEDNICI U BONNU”, a s podnaslovom “KINKELOV PRODOR NA BALKAN”.

Objavljen prijevod sažetka poglavlja o utjecaju bivše zapadno-njemačke obavještajne službe na rušenje bivše socijalističke Jugoslavije u “Jutarnjem” nije precizan, i, nepotpun je. Izostavili ste bitne dijelove sadržaja 9. poglavlja, koji, da su objavljeni, ne bi naslovu objavljenog članka o toj temi mogli dati sadržaj: “KAKO JE BND UTJECAO NA STVARANJE HRVATSKE”, već bi primjereniji naslov glasio: “KAKO SU NKVD, CIA, BND, UDBA I KGB UTJECALI NA STVARANJE REPUBLIKE HRVATSKE”.

Radi informiranja Vaših čitateljica i čitatelja, te radi hrvatske javnosti općenito, i istine radi, u spomenutom članku nedostaje informacija kako je Staljinov agent u NDH za vrijeme Drugog svjetskog rata bio hrvatski komunist i Titov povjerenik Ivan Krajačić, pod kodnim imenom “Stevo”, koji je radio za tadašnji sovjetski NKVD (što je navedeno) i za jugoslavensku Oznu (kasnija Udba), i to s Titovim znanjem, pošto je i Josip Broz, pod kodnim imenom “Tito”, bio sovjetski agent. Kao agent sovjetske tajne policije i obavještajne službe NKVD, kasnije KGB, Ivan Krajačić je bio djelatan od 1942. do 1983. godine, kada, tek nakon Titove smrti, svoj radioprijemnik za odašiljanje obavještajnih poruka, kojega je dobio od Staljinove Kominterne u Moskvi, vraća sovjetskim agentima u Zagrebu prilikom odlaska u mirovinu (ovaj važan podatak sa strane 232 predmetne knjige je izostavljen.)

Josip Manolić je u Schmidt-Eenboomovoj knjizi prikazan kao pitomac (u doslovnom prijevodu “gojenac”) sovjetskog agenta Ivana Krajačića (“Jutarnji” je naveo kako “je Manolić radio za Krajačića”) i prvi Tuđmanov šef tajne službe u nezavisnoj Hrvatskoj (što je navedeno), pri čemu u prijevodu nije naveden važan podatak, koji u originalu na njemačkom postoji, da je Manolić bio i upravitelj zatvora u Jugoslaviji. (str. 213), što je važan podatak, s obzirom da je pokojni Zagrebački nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac, kao jedan od rijetkih istinskih antifašista i antikomunista te svjedoka vjere bio od strane jugoslavenske Udbe, u kojoj je tada Manolić radio na visokoj funkciji, sustavno i podmuklo trovan sve do svoje nasilne smrti 1960. godine.

Među Krajačićeve učenike i suradnike njemačke obavještajne službe iz redova hrvatske Udbe je autor ubrojio Josipa Manolića, Josipa Boljkovca, Franju Tuđmana i Stjepana Mesića, a kao Krajačićeve pitomce je autor naveo Ivana Zvonimira Čička i Dražena Budišu. Kao službenici savezne jugoslavenske Udbe spominju se po Schmidt-Eenboomu kao agenti bliski Krajačićevom krugu (u čiji prvi krug spadaju Manolić i Tuđman) još operativni voditelj jugoslavenske Udbe od 1984. do 1991. godine Zdravko Mustač (kojega je Tuđman postavio u vrh obavještajne službe Republike Hrvatske, vjerojatno kako bi “ubrzao” proces međuhrvatske “pomirbe”), zatim u ratnom zrakoplovstvu SFRJ i njenom vojnom obavještajnom i kontraobavještajnom odjelu KOS, general Antun Tus, u Predsjedništvu SFRJ, Josip Vrhovec, i, kao ministar vanjskih poslova socijalističke Jugoslavije, Budimir Lončar. (str. 233) Time pregled popisa Krajačićevog obavještajnog kruga iz hrvatske Udbe i suradnika njemačke obavještajne službe izgleda ovako:

Drugi krug: Budiša i Čičak.

Sva gospoda iz sva četiri kruga surađivali su sa svojim šefom Ivanom Krajačićem Stevom , koji je bio vrhunski sovjetski agent u Zagrebu od 1942. do 1983. godine.

Dok Ivan Zvonimir Čičak negira suradnju sa Bundesnachrichtendienstom, Dražen Budiša (HSLS) dopušta tu mogućnost, s tim da je po njemu autor naveo krivi naziv kafića, jer je po vlastitom iskazu danog “Jutarnjem” odlazio u kavanu “Korzo”. Zbog toga što se “Korzo” nalazi u Ilici, a ne u Tkalčićevoj ulici, Budiša relativizira u potpunosti tvrdnje njemačkog publiciste, tvrdeći da “to što piše je izmišljotina.” Moguće je da se autor zabunio, te je umjesto Ilice naveo da se “Korzo” nalazi u Tkalčićevoj, znači, autorova greška u pisanju. Predsjednik Republike Mesić negira suradnju s obavještajnom službom Savezne Republike Njemačke, ali priznaje da “je Krajačić kao Titov čovjek”, kojega je poznavao iz komunističkog delegatskog Sabora, “bio i nacionalist”.

“Zbog poodmakle dobi i bolesti je Krajačić iz svog povjerljivog kruga kao svoje nasljednike pozvao (postavio): Josipa Manolića, Josipa Boljkovca, Franju Tuđmana i Stjepana Mesića Stipu iz podmlatka Krajačiću dobro poznate i odane obitelji. Dörner (rezident BND u bivšoj SFRJ) preuzeo je novi (Krajačićev) vrh za kontakte, i organizirao je u Hrvatskoj, ali i u Njemačkoj i Austriji brojne tajne sastanke, kako bi iskovao alijansu nacional-komunista s ustaškom emigracijom.”

Za napomenuti je kako je autor od srbijanskog udbaša Božidara Spasića nekritički preuzeo etiketu hrvatskih emigranata kao ustaša i nacionalista (u šovinističkom smislu), iako emigracija nije bila niti ustaška niti fašistička. Međutim, najveći bukači među emigrantima bili su agenti jugoslavenske Udbe koji su trebali diskreditirati svaku pomisao na samostalnu hrvatsku nacionalnu demokratsku državu. Konstrukcija Spasića kako je ubojstvo Brune Bušića u Parizu djelo međuhrvatskog obračuna u emigraciji čista je plasirana protuobavještajna konstrukcija, koju je njemački autor kao jugo-nostalgičar nekritički prihvatio, čime se od Spasića dao izmanipulirati. Pošto je autor “Borca u sjeni” njemački ljevičar, nekritički se bavi bivšom Jugoslavijom, od koje su zapadni ljevičari (socijalisti, socijaldemokrati i komunisti) pravili mit i uzdizali ju do nebesa, kritizirajući na taj način socijalne nedostatke demokracije na Zapadu. Logori smrti Goli otok i zatvori kao Lepoglava, Stara Gradiška, Zenica, Srijemska Mitrovica, Niš itd. za te iste ljevičare sa Zapada nisu nikada predstavljali istinski problem, iako se zaklinju u ljudska prava i multi-kulturu. Za te iste ljevičare je još njihov bog Vladimir Iljič Lenjin rekao: “Ljevičari su za nas (boljševike) korisni idioti.” (Citat vidi u Crnoj knjizi komunizma.)

Deveto poglavlje “Borca u sjeni” (prijevod Jutarnjeg lista: “Ratnik u sjeni”) publicirano je prvu put 1995. u njemačkom gradu Düsseldorfu. Zagrebački režimski dnevnik “Vjesnik” se prvi osvrnuo negativnom kritikom na to djelo o najnovijoj povijesti Hrvata, jer je list blizak tadašnjem predsjedniku Tuđmanu i njegovoj Vladi htio prikaz njemačkog autora prikazati kao pamflet koji ne bi imao veze s istinom. Upravo je zasluga “Jutarnjeg lista” što je hrabro hrvatskoj javnosti Eenboomovo djelo o hrvatskoj Udbi predstavio kao vjerodostojno, pisano na temelju originalnih dokumenata. Predsjednik Hrvatske stranke prava 1861. Dobroslav Paraga prvi je, i za sada jedini od hrvatskih političara koji je o tom djelu otvoreno govorio, iznijevši pojedinosti iz njega pred javnost na tiskovnoj konferenciji stranke prošle godine. Dijelove te tiskovne prenio je “Novi list”, a u razgovoru s “Novim listom” (objavljen dana 16.veljače 1999. godine), Paraga je još jednom ukazao na Krajačićeve nasljednike u Republici Hrvatskoj, dok su svi drugi mediji ovu vijest stavili u bunker medijskog mraka, vršeći autocenzuru. O 9.poglavlju njemačke knjige riječ je i na web-stranicama na Internetu Hrvatske stranke prava 1861. gdje se informacije o njemu nalaze već godinu dana. Dobroslav Paraga je već dugi niz godina, davno prije publikacije “Borca u sjeni” tvrdio kako je Tuđmana instalirala 1990. godine na vlast Udba, te da je zbog toga Republika Hrvatska u sadržajnom smislu “Sovjetska Hrvatska” o kojoj je sanjao književnik August Cesarec u Kerestinečkom zatvoru. Samog Tuđmana i njegove sljedbenike je Paraga prozvao i nazvao nacional-komunistima, dok Račana i njegove socijaldemokrate naziva jugo-komunistima. Do sada je g. Paraga uvijek bio u pravu !!! Republika Hrvatska je sovjetska republika-satelit zato što je Udba bila tradicionalno jedna boljševička organizacija kao udarna igla marksista, staljinista i titoista. Da je Republika Hrvatska jedna sovjetska, a ne jedna demokratska nezavisna država imali smo prilike vidjeti u posljednih deset godina autoritarne samovlade Franje Tuđmana: likvidacije političkih oponenata (Ante Paradžik, Blaž Kraljević…), sindikalista i običnih građana (g. Krivokuća, gospodična Marina Nuić, obitelj Zec, među njima djevojčica Aleksandra…), montirani politički procesi na Vojnom sudu (Dobroslav Paraga), cijepanje političkih stranaka administrativnim aktom Vlade Republike Hrvatske i instaliranje podobnih satelita na njihovo čelo (kao na primjeru Hrvatske stranke prava, u kojoj je Dobroslav Paraga kao njen predsjednik razvlašten od strane bivšeg Upravnog suda kao osoba za njeno pravno i javno predstavljanje), zatim, cenzura medija (HRT…), gušenje slobode medija (suđenja novinara, visoke državne pristojbe za koncesije itd.) Za primijetiti je kako nova Vada lijeve koalicije na čelu s premijerom Ivicom Račanom, iako okrenuta demokratskim reformama, ipak stihijski u mnogim segmentima nastavlja tradiciju sovjetske Hrvatske, a Krajačićev krug suradnika i dalje je na vlasti u Hrvatskoj. (Da je tome tako vidi se po tome što se Dobroslava Paragu i dalje drži u prisilnoj medijskoj izolaciji, a pitanje pravednog vraćanja Hrvatske stranke prava iz ruku Đapićevih crnokošuljaša u ruke Paraginih pravaša oteže se do posljednjeg daha, upravo onako kako hrvatski nacional-komunisti i jugo-komunisti to žele. )

Objavljivanje obavještajne uloge Krajačićevog kruga u “Jutarnjem listu” je od strane uredništva hrabar čin, s kojim nitko ne bi smio manipulirati, a pogotovo ne u smislu kako je, eto tobože, hrvatska Udba, koja je likvidirala i unesrećila toliko nevinih hrvatskih ljudi, da je, dakle, CRO-UDBA kao agentura KGB i BND u Zagrebu zaslužna za stvaranje neovisne Republike Hrvatske !!! Jednom Josipu Manoliću ili Franji Tuđmanu hrvatski pravaši neće ubrojiti u zaslugu stvaranje neovisne Hrvatske, koja bez Hrvatskih obrambenih snaga, dragovoljaca Domovinskog rata i hrvatskih bojovnika iz Policije i Zbora narodne garde ne bi uopće ni postojala. Što Hrvatska ni dan danas nije demokratska i pravna država možemo zahvaliti isključivo Krajačićevom, i danas djelatnom krugu. Nijedan krug nije za sva vremena, neće biti ni Krajačićev, a njegovi akteri će se morati, ili sramno puvući sa svojih funkcija, ili će sramno ući u povijest kao kočničari hrvatske državne nezavisnosti, nacionalnog suvereniteta, demokracije i prava. Na kraju će ostati Bog i Hrvati, a Hrvatska će biti demokratska, nikako sovjetska !