Vlada Ivice Račana već si u svoj konto može upisati jedan veliki plus. Naime, sama činjenica da je u samo sto dana o hrvatskoj Vladi izgovoreno toliko riječi i ispisano na tisuće stranica teksta, govori da nitko prema njoj nije ravnodušan. A šutnja i ravnodušnost političke zajednice zadnja su stvar koja bi se jednoj Vladi, pogotovo onoj kojoj tepaju da je “Vlada nacionalnog spasa”, trebala dogoditi. Bilo bi to ravno katastrofi, znak da su od vlasti digli ruke i građani i “sam Bog”.

No, ovaj “uspjeh” najmanje govori o samoj Vladi i onome što je ona učinila u protekla tri mjeseca. Račan i suradnici vrlo su brzo morali shvatiti, osim toga da će biti pod nesmiljenom i stalnom paljbom svih koji očekuju promjene, da među njihovim kritičarima strše, s jedne strane, oni koji ih optužuju za “grijeh nečinjenja”, dakle za prespore i neadekvatne političke i gospodarske poteze što ne miriše na dobro, te, s druge strane, oni koji se na Vladu obrušavaju zbog njene “krive, neokomunističke i antinacionalne” politike, što će reći za ugrožavanje hrvatske državnosti.

Istina, naravno, bar u ovom slučaju, ne mora biti po sredini. Hrvatska Vlada sigurno ne vodi “protuhrvatsku politiku”, ni kada je, primjerice, u pitanju suradnja s haškim tribunalom niti kada u obnovi i povratku u svoje domove izjednačava sve državljane bez obzira na etničku ili nacionalnu pripadnost. Riječ je o normalnim, svjetskim standardima demokracije koji polaze od pravne jednakosti svih građana i koji, konačno, dokidaju “kolektivitet” kao masku iza koje će se kriti nečija povećana prava, bilo da je riječ o nedodirljivosti u kršenju prava (zločini pravdani pripadnošću “pravoj” naciji) ili obavezama shodno zakonodavnoj regulativi. Stoga su bliži istini oni koji smatraju kako je Vlada ipak u proteklom razdoblju mogla mnogo više učiniti, barem stavljajući otvorenije do znanja i ekstremistima s desna i ukupnoj javnosti da je nedvosmileno za razvoj demokracije, te da povratak u prošlost kroz veličanje hrvatske nacije i traženje novih-starih žrtvenih jaraca (Srba, manjina općenito...) ne dolazi u obzir.

Zato, stavimo li na stranu poteze Vlade kada su u pitanju gospodarstvo, socijalna politika, zdravstvo, školstvo, kultura, ili bilo koje područje djelovanja vlasti posebno, čini se da u njenom ukupnom imidžu nedostaje upravo jasnoća pristupa. Ne radi se tu samo o onome što je nedavno stari politički mačak Josip Manolić u razgovoru za naš list nazvao nedostatkom medijske promocije Vladinih pozitivnih mjera i objašnjavanja nemogućnosti da se neke stvari već sada riješe. Prije svega je, naime, riječ o tome da je teško razaznati koliko je Vlada socijaldemokratska, dakle voljna u zadanim gabaritima rješavati socijalne probleme, koliko liberalna dakle voljna poticati poduzetništvo kao sine qua non svakog razvoja pa prema tome i osiguravanja boljih socijalnih uvjeta života građanima, a koliko liberalno-demokratska u poštivanju pravne države, trodiobe vlasti i osiguranju građanskih i ljudskih prava.

U ozračju prihvaćene političke pragmatike, uvjetovane doista i teškim hadezeovskim nasljeđem koje je toliko kontaminiralo društvene odnose da će trebati možda i decenije dok neke stvari “ne legnu” u demokratsko “postolje”, stječe se stoga dojam da ona hoće biti sve pomalo, ali i to da se mnoge stvari rješavaju ad hoc (“prema prioritetima” da ne bukne veći požar) i radi bržeg priključenja Europi koja “to od nas traži”. Odatle i moguće frustracije članova Vlade koji se ne mogu načuditi zašto ljevičari negoduju kada se premlako odgovara istupima desnih hipernacionalista, zašto im desničari fućkaju i kada se pojave na Bleiburškom polju, te zašto sve veći broj građana, zaposlenih i nezaposlenih, ima sve manje strpljenja u očekivanju vidljivog pomaka na gospodarsko-socijalnoj razini.

U duhu takvog pristupa je i jučerašnje premijerovo službeno obećanje o smanjenju PDV-a s 22 na 19 posto, i to odmah, dok istovremeno ministar Crkvenac i ostali ministri vrte glavom, znajući da bi im taj potez zakomplicirao proračunski rašomon za ovu godinu, te da je sa smanjenjem PDV-a ipak bolje pričekati početak sljedeće godine. No, Račanu je stalo do poteza o kojem će se pričati, poteza koji bi Vladi, i cjelokupnoj novoj vladajućoj garnituri, ponovo udijelio pozitivne emocije građana, kao podstrek za naredne teške dane i okončanje “godine štednje i odricanja”.

Ipak, koliko god takve mjere mogle Vladi olakšati vladanje (“pragma je pragma”) ostaje prigovor da Račanovu kabinetu nedostaje cjelovitog hodograma rješavanja socijalnih problema, a još više liberalizma koji bi otkočio poduzetničke potencijale hrvatskih građana. Svi još uvijek većinom oči i uši drže uprte u vlast, Vladu prije svega, očekujući gotova rješenja i za poduzeća u nevoljama i za nova radna mjesta, umjesto da se Vlada što hitnije postarala dati okvir, pojednostavljujući između ostaloga proceduru za osnivanje tvrtki i samozapošljavanje, za novi razvojni ciklus.

Vlada je, također, unatoč verbalnom zagovoru novih vibracija, još uvijek “pretvrda” kada su u pitanju fetiši zvani država i nacija. Pa se tako, primjerice, od Liovićevih prijetnji blokadom prometnica u turističkoj sezoni i sličnih provokacija, brani time kako to šteti nacionalnim interesima, umjesto da problem smjesti na pravo mjesto i Lioviću “suprostavi” prave protivnike. Naime, Liović nije rukavicu bacio “državi” već njenim građanima, protiv čijih je interesa, prvenstveno ekonomskih i socijalnih, uperena svaka slična blokada u hrvatskoj državi i društvu. Isto tako, biti kooperativan prema haškom sudu ili težiti izjednačavanju svih građana pred zakonom bez obzira na etničku pripadnost nije “imperativ” međunarodne zajednice već nužnost demokratizacije i razvoja same Hrvatske. Približavanje euroatlantskim integracijama na toj podlozi tek treba biti posljedica onoga što se zbiva u zemlji, inače će se cijeli projekt (ako se radi isključivo zbog “zahtjeva izvana”) jednog dana, postavljen na krivim temeljima, urušiti kao kula od karata.

Vlada je, dakle, u ovih sto dana mnogo toga pokrenula, ali je mogla i bolje. Kako u cjelokupnoj koncepciji tako i u “izvođenju radova”. Djelom je to danak i kompromisima nužnim za iskustvo višestranačke šestoročlane Vlađe (Vlada nacionalnog jedinstva iz 1991. godine i zbog vremena i zbog ; okolnosti u kojima je djelovala nešto je sasvim drugo), u kojoj su se HSS i HSLS i uglavnom brinuli da “nacionalno ne zabrlja”, HNS, LS i IDS “glumili” buntovnike, a SDP koji put i bespotrebno “nivelirao” stajališta da zbog potencijalnih napetosti sve ne ode k vragu već na samom početku. Račan je na vrijeme obuzdao neke svoje ministre koji su počeli iskakati iz kolosjeka, ali im ipak nije dirao nužnu autonomiju. Uostalom, nakon svega što smo prošli u proteklih deset godina, Račanova Vlada, ako još nije imala prilike dokazati da je bolja, a ono svakako nije gora od nacionalnog okruženja u kojem djeluje. Nakon okončanja “pokusnog roka”, vrijeme će joj tek početi isticati pa bi, ako uskoro ne bude opipljivijih a ne samo obećanih rezultata, ovih sto proteklih dana moglo izgledati kao bajka u odnosu na ono što je još čeka.