Hrvatska je i ove godine zemlja visokog trgovinskog deficita, visoke vanjske zaduženosti i prodaje ključnih gospodarskih potencijala strancima uz diskont. Tako kroči kroz već petnaestu godinu za redom, u kojoj - kao i u tom dugom nizu prethodnih pod ovim dijelom neba, ne samo da nema investicijskoga poleta, nego su nova ulaganja jedva ravna pukoj amortizaciji. Konačni su rezultat tih temeljnih, ali čvrsto povezanih, trendova nove tisuće nezaposlenih i već socijalno teško održiva stopa nezaposlenosti od 22 posto.

Od sredine sedamdesetih, pa sve do sredine osamdesetih i tadašnje krize vanjske prezaduženosti, prisjetimo se, na hrvatskom je prostoru bilo “jedno od najvećih gradilišta u Evropi”, točnije - investicije su dostigle vrijednost od 35 posto bruto-proizvoda.

Bile su to “zlatne godine” tehnološkog razvoja, kada su se gradile i suvremene ceste, i novi aerodromi, i novi industrijski kompleksi, naftovodni pravci, turistički potencijali i općenito jačala ovdašnja izvozna ponuda. Zahvaljujući tadašnjem visokom investicijskom valu, koji se odigrao u nesavršenim okolnostima tadašnje poluzatvorene i netržišne ekonomije, u velikoj je mjeri ipak bilo omogućeno i kasnije preživljavanje gospodarstva u teškim danima vanjske agresije, pa i poslijeratne, još kontroverzne, međunarodne poluizolacije zemlje.

No, poželjni novi investicijski val nisu sprječavali samo stari dugovi, ratne štete i brojne koristoljubive igre sa zapadne strane, nego i domaća tranzicijska kriza, tajkunske makinacije, bijeg kapitala u inozemstvo; precijenjeni tečaj kune (uz koji su se gomilali manjkovi u vanjskoj trgovini, ali i vanjski dugovi), visoki porezi i previsoke kamate, te posljedična oskudica vlastita kapitala.

Sve najbolje namjere u prilog tom novom poletu, sve priče i sva politička obećanja o otvaranju tisuća i tisuća novih radnih mjesta, pa i najnovije oduševljenje blizinom NATO-a i Evropske unije, past će u duboku i mutnu vodu, ako već od ovog Ijeta ne krene taj novi investicijski val, za koji su u prvoj godini nužne investicije od najmanje četiri milijarde dolara!

Tek uz takav investicijski zamah bilo bi moguće dostizanje visokih godišnjih stopa rasta od pet, šest, sedam ili osam posto, te slamanje stope nezaposlenosti sa sadašnjih 22 na poželjnih 11 posto, odnosno smanjivanje broja nezaposlenih sa gotovo 400.000 na koliko-toliko socijalno održivih 200.000 osoba.

Ali, i to znači da bi s lanjske razine od samo dvije milijarde dolara, ukupne investicije u idućih 12 mjeseci morale porasti na razinu od najmanje četiri milijarde dolara, da bi za tri godine dospjele do razine od oko šest milijardi, a za još tri do razine od oko 7,5 milijardi dolara.

Budući da će u idućih godinu dana gotovo tri četvrtine banaka biti u većinskom vlasništvu stranih ulagača, kao i tri četvrtine osiguravajućeg potencijala, pa uz to još i najmanje polovina gospodarskih kapaciteta, ključni utjecaj i na pokretanje novog razvojnog cilusa, i na taj novi investicijski zamah, pa naposljetku i na novo zapošljavanje, imat će inozemne tvrtke i strani investitori!

Kao što su već ove godine privatizirane tvrtke profitabilnije od državnih, a privatne od privatiziranih, tako su još više profitabilne strane od domaćih. Stoga će se većina novih radnih mjesta otvarati tamo gdje se stvara i većina dobiti: i u tom sklopu inozemni poduzetnici postaju glavni motori novog razvoja u hrvatskom gospodarskom prostoru, ako im to bude u interesu.

Hrvatska vlada, zato, nema više mnogo izbora: ili će sama napadački svoje projekte nuditi u sklopu Pakta o stabilnosti i suradnji u jugoistočnoj Evropi (kao što su novi naftovodni i plinovodni pravci, obnova riječke luke, gradnja Jadranskojonske ceste ili posebni projekti masovne proizvodnje svakovrsne zdrave hrane), ili će strani ulagači hrvatski prostor tretirati samo kao svoje tržište. Novo veliko zapošljavanje mogu povući samo novi, brojni veći razvojni projekti od regionalnog značenja, a oni nisu mogući izvan sustava Pakta o stabilnosti i suradnji, niti mimo financijske potpore vodećih evropskih i svjetskih financijskih kuća.

Stoga, i sam ministar Crkvenac mora pred domaću javnost izaći ne samo s računicom, kako namaknuti razliku proračunskih prihoda u slučaju smanjenja PDV-a za tri postotna boda, nego i kako namaknuti spomenute četiri milijarde novih ulaganja, kako bi već dogodine bruto-proizvod rastao stopom od najavljenih pet posto.