Svi na okupu, a ništa za javnost, pa i to već samo po sebi govori koliko je ova zemlja još uvijek zapletena u neraspetljano političko - i politikantsko klupko u stalnim skandalima, sukobima i nedoumicama oko bitnih zadaća, konačnog broja, javne kontrole i imenovanja presudnih čelnika u beskonačno osporavanim tajnim službama. Nema tranzicijske zemlje u kojoj pitanje preobrazbe tajnih službi nije izazivalo opću javnu groznicu, ali se čini da se jedva može zamisliti i ona jedna jedina u kojoj bi službeno obilježavanje “Dana špijuna” (17. svibnja, Dan službi nacionalne sigurnosti) preraslo u općedržavni politički summit. Kao ove srijede u Hrvatskoj, kada su i Predsjednik Republike, i premijer, i predsjednik Sabora, i ministri (policija, vojska, vanjski poslovi) i predsjednici saborskih odbora, i savjetnici Predsjednika Republike, svi zajedno pokušali dokazati da još uvijek polažu podjednaka prava na nadzorni obilazak tajne Bakarićeve vile, koja je u Tuđmanovim godinama postala još nedostupnija, zlokobnija i tajanstvenija, kao daleko najvažnije sjedište najmračnijeg naličja svekolike svemoguće vlasti.

U iznuđenom slavljeničkom raspoloženju, a u vrijeme postojanih nedoumica, pa su i Mesić, i Račan, i Tomčić, tom prigodom udijelili samo slavljeničke pohvale, dok se vladajuća koalicija iste večeri još nije mogla dogovoriti koga će predložiti za novog šefa HIS-a, nakon ostavke razočaranog Ozrena Žuneca, a istovremeno je buknula i nova velika afera oko ponuđene ostavke ministra policije Šime Lučina, u obnovi nesporazuma između Vlade i Predsjednika Republike. Slavljenička šutnja, osmijesi i pošalice, a ipak i nove afere i stara neslaganja, kao nova potvrda da se ipak najmanje učinilo oko onoga o čemu se gotovo najviše galamilo, kako je to u raščlambama prvih stotinu dana Račanove vlade, vrlo složno zaključila većina ozbiljnih analitičara.

Stalno o tajnim službama, a još ništa što bi potvrdilo da su i Banski dvori, i Pantovčak, i šestoglava koalicija, postigli onaj konačni dogovor o “depolitizaciji”, “demokratizaciji” i “profesionalizaciji” mnogolikih tajnih službi. Oko tajnih službi buknula je i prva veća afera nove vlasti (imenovanja Žuneca i Karamarka), dok obnova rasprave o razgraničenju konačnih ustavnih ovlasti između Banskih dvora i Pantovčaka, dokazuje da će i onaj dogovor o podjeli imenovanja (Predsjedniku vojne, a Vladi civilne službe) tek morati proći nova teška iskušenja. U međuvremenu je došlo i do nekih neočekivanih dogovora između ministra obrane i Predsjednika Republike, a ministar policije, sada maše još jednom dodatnom ostavkom, budući da Predsjednik Republike govori što misli, a mnogi misle - da uopće ne bi trebao govoriti. Nakon Dražena Budiše koji pokušava dokazati da i u tajnim službama izbor stranačkih pouzdanika čini vrhunac depolitizacije, javio se i Zlatko Tomčić, s dodatnim zahtjevom “HIS za HSS”, kao potvrdom da i sam mora sudjelovati u podjeli obavještajnog kolača, dok većina znalaca tvrdi da je zbog svega toga u tajnim službama već došlo do svojevrsnog “zamrzavanja”, koje samo koristi nedodirljivim mračnim tipovima.

Informacije su sve slabije, a protivnici nove vlasti sve tvrdokorniji u podmuklom otporu, koji ponegdje - kako je otkrila Đurđa Adlešić - smrdi na klasično zavjereničko ponašanje, pa se još istražuje što su prigodom sramote u Veljunu radili neki tajni agenti. Ustavni sud je hrabro ukinuo diskrecijsko pravo ministra policije i Predsjednika Republike da bilo koga prisluškuju kada im to padne napamet, ali je u saborsku proceduru tek ovih dana krenuo dokument, koji bi te prevažne ovlasti povjerio posebnom neovisnom povjerenstvu. U međuvremenu se u policiji oslanjaju na nekakve “druge privremene mjere”, dok ministar Lučin tvrdi kako više nikoga ne prisluškuju, ali ne može jamčiti da su i neki drugi obustavili sva moguća prisluškivanja. Potpredsjednik Vlade Goran Granić otkriva da ova Vlada još nije raspravljala o preustroju tajnih službi, dok se u prometnoj brošuri, koju je Vlada masno platila kao promidžbenu potvrdu svoje dosadašnje politike, u priču o tajnim službama besmisleno utrpava i nova Linićeva “antikorupcijska komisija”, budući da se uz najopćenitije fraze, nešto opširnije i konkretnije nije moglo pronaći čak niti uz pomoć šarenog multimedijskog povećala.

Tako ispada da je samo Mate Granić, na kojeg se stalno nabacuju blatom u jednim mutnim novinama, već i zbog osobnih razloga, jedini skupio dovoljno hrabrosti, da bar ono što se do sada zbivalo, zatraži posebno saborsko Povjerenstvo, kako se više nikada ne bi moglo ponoviti ono što se radilo u Tuđmanova vremena. Pa ipak, i sada na sve strane cure neke važne tajne, dok mnogi tvrde, kako u privatnim stanovima postoje prave privatne zbirke dosjea, koji se još ubacuju u promet u skladu sa tajnim političkim interesima. Ministar Lučin nije mogao ispuniti svoje obećanje o otvaranju osobnih dosjea, zbog vrlo strogih propisa o čuvanju državnih tajni, dok je vrlo istaknuti, a još uvijek obuzdani saborski Odbor, koji se bavi ovim teškim pitanjima, uspio bar toliko promijeniti pravila igre, da su se mogli ispitati revizorski nalazi o nekim osobito zaštićenim ministarstvima i poduzećima.

Malo pa ništa, a toliko na stolu, pa se u svim konačnim raščlambama ipak dolazi do vrlo neugodnih zaključaka. Kada bi svi iskreno vjerovali da će se već sutra stanje u tajnim službama bitno promijeniti “da će u njima prestati svaka politička manipulacija” u zloporabi “političke moći” (Račan), bilo bi mnogo lakše dogovoriti i sve one druge neizbježne promjene. I dok je Vlada već izgubila rat za sveukupnu kontrolu, Mesić objašnjava da se ne može odreći onoga što je obećao biračima, pa želi zadržati pravo na konačna imenovanja, a u meduvremenu su i koalicijski stranački čelnici shvatili da je bolje imati svoje ljude i u prevažnim tajnim službama, nego li vjerovati vlastitim predizbornim obećanjima. U Mesićevom krugu tvrde kako u slučaju tajnih službi neke bitne stvari ne treba prelamati preko koljena, dok se Lučin pravda da ne može hapsiti samo na temelju nepouzdanih zapisnika, pa se u tim stalnim sukobima oko konačne brzine u neizbježnim političkim preobrazbama, neprestano otkrivaju i vrlo različiti politički interesi. Tako je i Karamarko u ovoj osobito osjetljivpj prigodi morao ravnopravno primiti sve te prevažne goste, kao da je ovaj “Dan špijuna” već postao gotovo podjednako protokolarno važan, kao što će to biti i skoro obilježavanje Dana državnosti.