• Povjereniku g. Dr. Josipu Kregaru
• Novoizabranom predsjedniku
• Klubovima zastupnika
• Odboru za (pre)imenovanje ulica i trgova
• Novom gradonačelniku

Svi generalni sekretari komunističkih partija u bivšim socijalističkim zemljama Istočne Europe (Lenjin, Staljin, Enver Hodža, Dimitrov, Ceausescu, Honecker i Ulbricht, Gottwald…) izgubili su svoja imena ulica, trgova, avenija, i gradova (primjerice Lenjingrad u Rusiji). Istovremeno pokojni generalni sekretar KPJ Josip Broz Tito ima (i dan) danas u glavnom gradu Hrvatske, u Zagrebu, svoj trg (Trg maršala Tita), što predstavlja civilizacijsku sramotu.

Iako je vođa KPJ Josip Broz Tito bio od 1944. formalno od zapadnih saveznika tijekom Drugog svjetskog rata, u zamjenu velikosrpske vlade u Londonu i njenog fašističkog ministra (četnika) Draže Mihajlovića, priznat kao predstavnik antifašističke koalicije otpora na području bivše Kraljevine Jugoslavije i tadašnje Nezavisne Države Hrvatske u borbi protiv okupacijskih oružanih snaga fašističke Italije i nacističke Njemačke, Tito je svojim djelima pokazao da nije bio istinski antifašist, nego okrutni komunistički diktator. Washington Times je u kolovozu 1998. o vođi jugoslavenskih komunista pisao kako se u vezi Josipa Broza-Tita radilo o “jugoslavenskom diktatoru i tiraninu”.

• Tito snosi krivnju za likvidaciju najmanje 50 tisuća (50.000) zarobljenih vojnika i civila bivše NDH (po izvorima jugoslavenske marksističke historiografije, a oko 200 tisuća (200.000) po objektivnim izvorima međunarodne hisoriografije demokratskog Zapada), i to u razdoblju od 15. svibnja 1945. do srpnja iste godine.
• U marševima smrti na tzv. Križnom putu je po Titovu nalogu maltretirano i ubijeno nekoliko stotina tisuća ljudi, a čak su i civili završavali u sabirnim logorima i logorima smrti, iako je po međunarodnoj ženevskoj konvenciji o ratnom pravu zabranjeno civile držato kao ratne zarobljenike.
• Tito je dao likvidirati desetke tisuća ljudi odmah nakon tzv. oslobođenja u gradu Zagrebu (od 8. svibnja na dalje), te je putem zločinačke organizacije Ozne vršio čišćenja ideološki nepodobnih, nevinih ljudi. Mnoge Zagrepčanke i Zagrepčani likvidirani su metkom u potiljak i/ili zaklani te bačeni u jamu Jazovka na Žumberačkom gorju i druge jame u Županiji zagrebačkoj, a među njima nekoliko tisuća ranjenika i bolesnika iz zagrebačkih bolnica.
• Tito je kriv za montirani sudski proces Zagrebačkom nadbiskupu i humanisti, te svjedoku vjere, blagopokojnom i beatificiranom Alojziju Stepincu, kao i za njegovo sustavno i podmuklo trovanje do nasilne smrti u jugoslavenskom zatvoru Lepoglava i progonstvu i kućnom pritvoru u njegovu rodnom Krašiću. Istovremeno je Tito kriv za montiranje nekoliko tisuća političkih sudskih procesa u “staljinističkom stilu”.
• Tito je dao poslije rezolucije Informbiroa 1948. uz asistenciju Staljinovog agenta NKVD, Ivana Krajačića Steve, likvidirati oko 30 tisuća (30.000) jugoslavenskih komunista, pod optužbom da su “staljinisti”, iako je sam od tridesetih godina Dvadesetog stoljeća bio Staljinov agent na Balkanu.
• Tito je dao krajem četrdesetih godina u beogradskom zloglasnom zatvoru ubiti ratnog sekretara KPH Andriju Hebranga, a njegovu je suprugu, gđu. Olgu Hebrang na političkom procesu osudio na dugogodišnju robiju, iako je bila majka troje maloljetne djece.
• Uz asistenciju svog krvnika i šefa tajne i političke policije Udbe, Aleksandra Rankovića, Tito je između 1945. i 1966. etnički očistio oko 300 tisuća (300.000) kosovskih Albanaca te ih protjerao u Albaniju i Tursku (u samom Istanbulu danas živi preko 200 tisuća tih albanskih prognanika iz pedesetih i šezdesetih godina.)
• Tito je dao nasilno ugušiti demokratsko Hrvatsko proljeće koje su pokrenuli hrvatski studenti (sveučilišna mladež), a koje je podržalo reformirano partijsko vodstvo Savke-Dapčević Kučar i Mike Tripala.
• Tito je dao zatvoriti najstariju kulturnu ustanovu, “Maticu Hrvatsku”, što je bila velika kulturna i civilizacijska sramota.

Josip Broz Tito bio je diktator i tiranin, i, sramota je što jedan trg uopće nosi njegovo ime. Taj trg se čak ne zove “Trg doživotnog predsjednika Josipa Broza Tita”, nego su jugo-komunisti trg nazvali “Trg maršala Tita”, čime su svojim zločinačkim mislima htjeli upravo naglasiti kako je Tito u funkciji maršala pobio poslije “oslobođenja” preko 200 tisuća Hrvata pod krinkom da se radilo o “ustašama, kvislinzima, fašističkim slugama, klero-fašistima” itd. iako na to po pravilima pravne znanosti i državne jurisdikcijske vlasti nije imao pravo, čak i da se radilo isključivo o ustašama, jer svaki čovjek ima pravo na nepristrano pravno suđenje ako se sumnja da je počinio zločin. Nadalje, ne postoji institut kolektivne krivnje kao što je Josip Broz-Tito nametnuo kolektivnu krivnju pripadnicima “Pavelićeve vojske”, nego postoji samo institut osobne krivnje. Time je Tito prekršio načelni međunarodni princip pravne države, s time da je čak i zloupotrebljavao pravnu vlast tadašnje DFJ, kada je putem prijekih vojnih sudova i bez pismenih sudskih rješenja dao strijeljati nedužne hrvatske vojnike, često samo mobilizirane mladiće u Ustaškoj vojnici ili Domobranstvu (Hrvatske oružane snage NDH.)

Tito se po svojim učinjenim zločinima s umišljajem ne razlikuje od ratnog zločinca Adolfa Hitlera ili Josifa Visarionoviča Staljina, a njegova Ozna i Udba od Gestapoa. Tzv. KNOJ, koji je izvršitelj likvidacija hrvatskih vojnika i civila nije bio ništa drugo nego Hitlerov Waffen SS ili Staljinov NKVD. Staljinove likvidacije 14 tisuća dočasnika i časnika poljske vojske u Katynskoj šumi 1940. čine samo (najmanje) petinu likvidiranih hrvatskih vojnika, dočasnika i časnika koje je Tito dao ubiti u Bleiburgu i na Križnom putu.

Komunizam je jedna totalitarna ideologija poput fašizma (nacizma), a Tito je 35 godina dugo bio njen glavni korifej u bivšoj socijalističkoj Jugoslaviji. Svjetski komunizam je dao pogubiti preko 100 milijuna (100.000.000) nevinih ljudi, a jugoslavenski komunizam preko 300 tisuća (300.000).

“CRNA KNJIGA KOMUNIZMA – diktatura, teror i genocid”( skupina francuskih autora i autora iz drugih europskih država te azijskih zemalja (Stephane Courtois…, Pariz 1997.), i

“DRŽAVNI TRERORIZAM, Teorija i praksa komunističke strahovlade – Jugoslavija”, Martin Pabst, Graz - Stuttgart 1997.