Cijelo jedno desetljeće - na stotinama razgovora, sastanaka i simpozija - hrvatski poduzetnici molili su dužnosnike administracije predsjednika Tuđmana da ih oslobode oporezivanja dobiti koju reinvestiraju. Ako grade novu tvornicu, ako kupuju nove strojeve, ako zapošljavaju nove radnike..., da za iznos koji ulažu mogu umanjiti osnovicu poreza na dobit. Premda je to svugdje u svijetu uobičajeno, HDZ za tako nešto nije htio niti čuti!

Od poreza na dobit država je proteklih godina ubirala tek dvadeseti dio ukupnih poreznih prihoda, ali HDZ-ova vlast nije mogla pristati ni na kakvo smanjenje bilo kojeg izvora novca za svoje faraonsko trošenje. Prošlog tjedna vlada premijera Ivice Račana učinila je zaokret i odlučila da više neće oporezivati reinvestiranu dobit - pa ipak se tome nitko ne veseli. Ta doista krupna i važna promjena u poslovnom okruženju za više stotina tisuća vlasnika poduzeća i najmanje sto tisuća obrtnika - u javnosti prolazi gotovo nezapaženo.

Još je važnija Vladina najava donošenja državnog proračuna za dvije godine unaprijed s čvrstim opredjeljenjem da državna potrošnja neće rasti brže od bruto društvenog proizvoda. To načelo 1997. godine proklamirao je i HDZ: nakon što je otkrio da je javna potrošnja u Hrvatskoj previsoka, Ministarstvo financija odučilo je da će u tri sljedeće godine rashode proračuna smanjiti sa 31,6 na 28 posto BDP-a.

No, HDZ je na kraju 90-ih očekivao i neprekidni rast realnog bruto društvenog proizvoda između pet i pol i šest posto na godinu pa je projekciju javne potrošnje izradio u skladu s tim lijepim željama. Kad je, međutim, Hrvatska dospjela u međunarodnu karantenu pa je, umjesto rasta, uslijedio pad proizvodnje i BDP-a, HDZ svoju strategiju trošenja nije mogao niti želio prilagoditi stvarnim mogućnostima i zemlja je potonula u još dublju recesiju.

No, je li doista moguće, kako to tvrdi ministar Crkvenac, da će i tako sićušne promjene osjetno povećati financijsku snagu i konkurentnost poduzeća, zaustaviti rast nezaposlenosti i odlazak stručnjaka u inozemstvo, poboljšati likvidnost i financijsku disciplinu, smanjiti sivu ekonomiju - pa čak i dovesti do strukturne preobrazbe hrvatskoga gospodarstva? Budući da je istodobno s fiskalnim rasterećenjem troškova rada Vlada povećala trošarine na cijeli niz proizvoda, nije li posrijedi samo puko prelijevanje novca iz jedne u drugu kolonu proračunskih troškova? Nije: Premda nizom malih pomaka, vlada premijera Račana doista je znatno premjestila težište poreznog opterećenja s proizvodnje na potrošnju. Mali postoci smanjivanja doprinosa za poslodavce znače osjetnih deset posto rasterećenja troškova rada, a smanjivanje porezne osnovice za kupnju strojeva ili isplaćene dohotke novim zaposlenicima doista otvara realan prostor za zapošljavanje novih radnika i pokretanje nove proizvodnje. Zbog promjene ambijenta nove Vladine mjere naposljetku bi doista kako očekuje ministar Crkvenac - mogle početi mijenjati i danas prevladavajući spekulantski i rentijerski poduzetnički mentalitet.

No, zašto od svih tih dubokih i korisnih promjena u makroekonomskoj politici javnost vidi samo povišenje trošarina na benzin, cigareta, kavu i alkoholna pića? Prvo, to je posve logično: vrlo mali broj građana su poduzetnici i menadžeri. Široki slojevi neće osjetiti neposredne koristi od poticaja i olakšica namijenjenih poduzećima sve dok se osobno ne uvjere da se doista otvaraju nova radna mjesta, da je broj nezaposlenih počeo padati, a kupovna moć ljudi rasti.

Drugi je razlog iskrivljenoj javnoj percepciji Vladinih mjera što Vlada nije mogla izbjeći istodobno rasterećivanje tvrtki i nepopularno povećanje posebnih poreza, s obzirom na to da su to ekonomske spojene posude. No, u takvoj situaciji Vlada se mnogo jače trebala potruditi u tumačenju i prenošenju biračima svojih ideja i planova: već pri prvoj njezinoj ozbiljnijoj intervenciji u makroekonomskoj politici pokazalo se kako Račanova vlada nema kvalificiranu i sposobnu službu odnosa s javnošću.