Kad je bila izašla “Crna knjiga komunizma”, francuskog autora Stephanea Courtoisa, centralni organ političke korektnosti, lijevi francuski dnevnik “Le Monde” je na svojim stranicama dao veliki prostor protivnicima knjige, koji ne dopuštaju nikakvu usporedbu između zločina fašizma i zločina komunizma. Između 1990. i 1997. je “Le Monde” posvetio holokaustu (Auschwitzu) 105 članaka, a sovjetskim logorima (gulagu) samo sedam. Trud brojanja članaka priuštio si je zamjenik glavnog urednika “Figaro Magazina”, Jean Sevillia, koji je u svojoj knjizi “Le terrorisme intellectuel” (Pariz, 2000.), ili “Terorizam intelektualne ljevice”, iskopao korijen ove jednodimenzionalne povijesti.

Jean-Francois Revel, član francuske Akademije i kolumnist tjednika “Le Point” je u svojoj knjizi “La grande parade” ili “Velika parada” ustanovio kako se u Francuskoj pravno kažnjava negiranje samo jedne vrste zločina: onih počinjenih u fašizmu. Međutim, pravno se ne kažnjava negiranje zločina komunizma, negiranje zločina učinjenih po Staljinu, Maou ili Pol Potu.

Intelektualna ljevica, piše Sevillia, ne zadovoljava se samo nijekanjem, uljepšavanjem ili negiranjem zločina komunizma. Ona, naprotiv, svakoga optužuje za fašizam, tko spominje neobrađenu prošlost. Tako se dogodilo Aleksandru Solženjicinu i Francoisu Furetu, koji se u knjizi “Kraj jedne iluzije” dotakao tabu-teme: “Najveća tajna ortakluka između komunizma i fašizma njihov je zajednički neprijatelj: DEMOKRACIJA. Tek u ožujku 1999. godine se “Le Monde” potrudio u članku “Kuba – kraj jedne iluzije” oprostiti od junačkog kulta velikog komunističkog lidera (Fidela Castra, op.a.).

I Revel se bacio na brojke: “Castro je dao u zemlji s 10 milijuna stanovnika (Kubi, op.a.) ubiti 17 tisuća ljudi. Diktator Pinochet je u zemlji (Čile, op.a.) s 15 milijuna stanovnika dao ubiti 3197 ljudi”. Usporedba Pinocheta i Castra nije francusku ljevicu priječila glasno pozdraviti Pinochetovo zatočenje u Londonu (radi evtl. izručenju Španjolskoj zbog suđenja radi kršenja ljudskih prava, op.a.), dok je istovremeno glasno negodovala i odbila pozvati Castra na odgovornost.

Revel optužuje kao krivce za dvostruka mjerila, s kojim se mjere nasilni režimi i kršenja ljudskih prava, “Preživljavanje socijalističke utopije”, i antiliberalizam i antiamerikanizam među francuskom ljevicom. Još je Tocqueville ukazao Francuzima kako su jednakost (egalite) stavili ispred slobode (liberte). Tako je ostalo do dana današnjega: “Većina Francuza više voli državu nego slobodu. “ Dok se u Francuskoj otkriva u bivšim dirigiranim gospodarskim sustavima propalog sovjetskog carstva smirujuće procese, dotle se “ultraliberalna Amerika” osjeća kao opasni protumodel: U Francuskoj još uvijek postoji publika koja više voli, slušajući, tješiti se kako nakon pada komunizma socijalizam nije mrtav, a kapitalizam da je sotona kojega treba istjerati. Oduzme li se - kako desnici tako i ljevici – antiamerikanizam, ne ostaje u Francuskoj od političkog razmišljanja ništa. “