U lipnju će u Zagreb ponovo doputovati nasmiješeni mladi ljudi, obično 35-godišnjaci, rijetko stariji od četrdeset, koji u svojim laptopovima (prijenosnim računalima u poslovnim torbama) imaju više podataka o stvarnom ekonomskom i socijalnom stanju u Hrvatskoj nego što ga vlastitim hrvatskim građanima obično daje Državni zavod za statistiku. Dakako, riječ je o misiji MMF-a i - trećoj rundi, u minulih godinu dana, nimalo lakih pregovora s Međunarodnim monetarnim fondom o novom stand by aranžmanu. Dakle, novom počeku (otplate starih dugova) koji bi Hrvatskoj omogućio da od MMF-a i Svjetske banke dobije nove povoljne kredite za nastavak restrukturiranja te privatizacije privrede i banaka, ali i početak važnih promjena u javnom sektoru pod kontrolom države.

Hrvatska nije od jučer u raljama međunarodnih centara financijske moći. MMF i Svjetska banka, nimalo slučajno, stoluju u Washingtonu, a na čelu su im ugledni ekonomski stručnjaci, odnosno financijaši iz zemalja Europske unije. Ni to, naravno, nije slučajno. Zemlje u tranziciji i zemlje trećega svijeta, s više ili manje bolnim posljedicama, najbolje osjećaju što u praksi znači dobiti povoljne zajmove od tih moćnika, podosta konzervativnih u klasičnom neoliberalističkom ekonomsko-socijalnom konceptu.

Ipak, nećemo olako podilaziti baš svim zahtjevima međunarodnih centara financijske moći, premda je suradnja s njima potrebna, poželjna, obostrano korisna! To kaže financijski ministar dr. Mato Crkvenac. Nastavak pregovora s MMF-om bit će lakši otkako je Vlada, najnovijim potezima, olakšala poduzetnicima cijenu rada smanjivanjem doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje za “dva plus dva” postotna poena. A proračun, koji nije veći od posljednjega za HDZ-ovske vlasti, namirit će dvije milijarde kuna izgubljenih doprinosa mirovinskom i zdravstvenom fondu. Uz državni dug prema privredi i izvanproračunskim fondovima od pet milijardi kuna, uz dnevne gubitke državnih poduzeća veće od sedam milijuna kuna - više od milijardu DEM godišnje - a sve na teret posustalih poreznih obveznika, bit će vrlo teško dobiti u otvorenom ringu treću rundu s MMF-om. Što znači i sa Svjetskom bankom. Potonja nas, doduše, više ne tretira izdvojeno s Albanijom (!?) nego, odnedavna kao zemlju jugoistočne Europe. Slično, recimo, Bugarskoj i Rumunjskoj. Promjena je, očito, političko-strateška. Svakako, povezana s hrvatskim europskim iskoracima, kao što je ulazak u Partnerstvo za mir i formalni početak tehničkih priprema za očekivani ugovor Hrvatska - EU o stabilizaciji i pridruživanju. Čime idućega proljeća ulazimo u predvorje rajskih briselskih dveri.

MMF, međutim, svoju politiku - takva kakva jest - neće olako napustiti pa ni bitno prilagođavati Hrvatskoj. Poslije zahtjeva da se u društvenom proizvodu smanje (pre)visoki udjeli javnog mirovinskog fonda i zdravstva, tih očajno skupih ne još privatiziranih fondova - što je Vlada i učinila, ali da ubrza (i) poduzetničku volju za novim zapošljavanjem radnika - preostaje najteži kamen spoticanja. Preskupa država kredite ne dobiva, barem ne povoljne, uz poček “starih grijeha”, ponajmanje od MMF-a i Svjetske banke!