Jutarnji list: 31. 5. 2000.

Pravila iz famoznog naputka i dalje dirigiraju hrvatske kadrovske križaljke

Piše: Branka Stipić

Nakon burne i bučne rasprave u Saboru o odgovornosti guvernera HNB-a dr. Marka Škreba, neprihvaćanja njegovih izvještaja i kolektivne ostavke svih članova savjeta, sve su se kadrovske križaljke oko nove monetarne vlasti naglo stišale. Kuloari kažu da se neki u vlasti sada kaju što je s Narodnom bankom priča tekla tako kako je tekla jer nije jednostavno pronaći novoga guvernera. Nije da Hrvatska nema nekolicinu stručnih Ijudi koji bi mogli obavljati taj posao barem jednako dobro kao i Škreb, nego je problem što, očito, sama stručnost nije dovoljna.

Kad se i eliminiraju oni koji ne žele prihvatiti tu odgovornu dužnost, ostaje lijepa lista ljudi koji, iz raznih razloga, ne odgovaraju raznim strankama, a sve se one moraju dogovoriti o novom čelniku monetarne vlasti. Svaka gura svog kandidata, kao da je riječ o natjecanju za Miss Hrvatske u kojoj svaka županija daje svoju Ijepoticu.

Budući da je izbor guvernera ipak vrlo ozbiljna stvar, sve se češće čuje da bi najbezbolnije rješenje bilo kad bi na tome mjestu ostao Marko Škreb, s novim Savjetom i nekim novim suradnicima.

Kadrovske se muke ne zaustavljaju samo na guverneru. Pravila iz famoznog naputka prema kojem se na vodeća mjesta u javnim poduzećima i državnim službama moraju postaviti ljudi prema stranačkom ključu kao da i dalje vode hrvatsku kadrovsku politiku, premda su se vladajuće stranke tih pravila javno odricale.

Poziv direktorici Poštanske banke Ljerki Ercegović na popodnevni razgovor u kabinet potpredsjednika Vlade Slavka Linića još je jedan od primjera kako ne bi trebalo raditi. Premda vlasnik banke, a to je u ovom slučaju država, ima pravo postaviti koga želi, Lj. Ercegović potpuno je u pravu kad ne želi dati ostavku na prvi zahtjev politike.

Njezina je poruka jasna: postoji Nadzorni odbor koji bira upravu, pa ako već vlast želi promijeniti ljude poznate kao bliske suradnike bivših, neka to čini prema proceduri. Kad su već stari članovi nadzornih odbora Ine i HEP-a, nedavno zamijenjeni, formalno imenovali nove direktore tih poduzeća, nema razloga da se tako ne postupi i u svim ostalim slučajevima.

Problem, naravno, nije u proceduri. Problem je u tome što je dojam u javnosti kako nova vlast previše vremena troši na smjene i promjene, a premalo se bavi suštinskim problemima. Problem je u tome što je novoizabrani čelnik jedne izuzetno važne državne službe od svog imenovanja posmjenjivao prve ljude te službe na lokalnim razinama, a njegovi bliski suradnici istodobno kažu da s njima nije održao niti jedan kolegij. Problem je u tome što se, primjerice, u jednoj županiji stranke pobjednice dogovaraju koga će postaviti na čelo službe koja zahtijeva stručnjake, a ne političare.

Takvo kadroviranje troši nevidene količine energije, traži nebrojene sate sastanaka i koordinacija, a donosi slabe rezultate.

Hoće li nova vlast smijeniti još nekoliko desetina ili nekoliko stotina ljudi? Gdje će se zaustaviti čišćenje bivših? I, što je najvažnije, hoće li se nakon sljedećih izbora priča ponoviti?

Kad je HDZ osvojio vlast, njegova je kadrovska metla bila nesmiljena. Politička se podobnost nije zahtijevala samo za direktore, ravnatelje, upravitelje... i kako se već sve ne zovu vodeće funkcije, nego se spuštala sve do običnih službenika u institucijama i poduzećima. Mnogi su stručnjaci nestali sa scene samo zato što nisu bili politički dovoljno dobri, i to tako da su otkaze ili premještaje dobivali preko noći, mimo bilo kakvih pravila službe, bez objašnjenja... Treba li se sada vraćati deset godina unatrag i sve ponoviti?

Jasno je da su svi oni koji se sada smjenjuju došli na svoje pozicije zahvaljujući milosti bivše vlasti, bez obzira na to jesu li ili ne bili stranački angažirani, jesu li bili istaknuti ili tihi članovi, ili tek poslušnici. No, jesu li baš svi među njima neznalice, i jesu li baš svi kandidati koje za njihove nasljednike predlažu novi politički pobjednici veći stručnjaci i bolji ljudi?

Snaga zapadnih demokracija i jest u tome da nakon promjene vlasti odlazi samo nekoliko prvih, dok većina ljudi ostaje na svom poslu ne zato što su se priklonili novoj vlasti, nego zato što znaju raditi svoj posao. A bez takvih niti jedna vlast ne može.