Zvone je bio visok, mršav momak, smeđe kuštrave kose. Izgledao je upravo onako kako sam zamišljala dečka iz fine zagrebačke obitelji - pristojan, obrazovan, kulturan... Objasnio nam je da je s HOS-om stigao jednostavmo zato što nije bilo drugih koji su išli u Vukovar. Nije mu bilo važno hoće li braniti svoju zemlju kao hosovac, policajac ili gardist..

Ovako je Zvonka doživjela Alenka Mirković. Nakon izlaska iz Vukovara Zvonko je u podrumu vinkovačkog hotela, još u blatnoj uniformi, ispričao kako su se satima toga jutra smrzavali u jarku čekajući da ih prestanu gađati. Ranjenog su prijatelja stavili na bicikl i pažljivo se, izbjegavajući borbu kako ne bi ugrozili civile u grupi, povlačili kroz srpske položaje. "Jednoga su nam čovjeka raznijeli na vagonu. Uhvatili su ga, svezali na vagon i pucali na njega iz tenka…" zapisala je Alenka Mirković riječ drugog vukovarskog branitelja.

Vukovar je bolna i osjetljiva hrvatska priča. Gotovo svaki onaj koji je bio u Vukovaru tijekom njegove obrane postao je heroj jer je ostao živjeti u gradu koji je teško i polako umirao. Anto Đapić jučer je pred oko dvije tisuće svojih pobornika u Vukovaru objavio Deklaraciju. Nije mu bilo dovoljno samo pokloniti se vukovarskim žrtvama, civilima i braniteljima, već je iskoristio prigodu kako bi nad mrtvima demonstrirao. Sve to nazvao je umjetnički, "Krik s Ovčare". Godine 1991. nije bio u Vukovaru. Tada je ispraćao druge u rat, a jučer se, radi vlastite promocije, usudio nadglasati tišinu žrtava s Ovčare. Anto Đapić, autor jeftinih predstava.