Stipe Mesić je nakon ustoličenja na Markovom trgu u Saboru održao svoj prvi pravi predsjednički govor, a Vlada je sazvala prekretničku radnu sjednicu u Vukovaru, u obljetničkom dostojanstvu, a radnom raspoloženju, u znaku obostrane promjene dosadašnjeg slavljeničkog stila. Bez Medvedgrada i rasipnih domjenaka na Pantovčaku, bez teatralne ruke na srcu, i inflacije jednoumnih odlikovanja, sabrano i ozbiljno, a ipak vrlo otvoreno, pa čak i polemično u trenutnom nadmetanju sa sve neobuzdanijim političkim protivnicima. Lopta na zemlju, i neočekivane potvrde jedva prikrivene samokritike, kao dokaz da ovaj Predsjednik Republike i ova Vlada znaju i mogu sve ono što im u ovim danima raznolikog obljetničkog terora (deset godina državnosti, sto dana Vlade i Predsjednika Republike), odriču njihovi najglasniji kritičari.

Tako se Stipe Mesić u svojoj prvoj saborskoj Poslanici morao potvrditi kao državnik jasnih demokratskih i europskih vizija, a Vlada pokazati izvornu državotvornu brigu na posvećenom mjestu svih domovinskih stradanja. Mesić koji ne priča loše viceve i dijeli dvojbene stenograme, i Vlada koja otvara nove gospodarske vidike, u dodatnoj brizi za povratnike, stradalnike i gradove-heroje. Promišljeno i dostojanstveno, bez nepotrebnih medusobnih sukoba i bez nasilničkih obračuna s prethodnom vlasti, pa su i Mesić i Tomčić, u saborskim istupima, bili vrlo umjereni u kritici Tuđmanove Hrvatske, bez obzira što će im u vlastitom političkom taboru mnogi zamjeriti što su pristali na saborsko odavanje počasti prvom Predsjedniku Republike Hrvatske, a u svojim izlaganjima nabrojili neke nedvojbene zasluge ozloglašenih prethodnika. Tako je Mesić podvukao uspostavu demokracije, obranu samostalne države, oslobađanje cjelokupnog ozemlja i izgradnju temeljnih institucija, a Tomčić pozvao na novo svenacionalno okupljanje u promišljanju zajedničke budućnosti - bez nepotrebno uspaljenih rasprava o onoj neposrednoj prošlosti.

Istovremeno je i Račan očevidno odlučio smiriti pregrijane strasti u odnosima s dobrovoljačkim udrugama i pokazati dodatnu odlučnost u odluci da se novac od iznuđene prodaje Tuđmanovog “Challengera” uloži u Vukovar, a upravo u Vukovaru, najavi novi Zakon o izravnim ulaganjima, koji se čini najvažnijim u poticanju svekolikog hrvatskog razvojnog ciklusa. U Vukovaru, i Saboru, kao stožernim mjestima vječite i buduće Hrvatske, kako bi Mesić mogao potvrditi svoje dosIjedne europske vizije, a ova Vlada dokazati, da može i hoće spasiti Vukovar, koji je u prijašnjoj inozemnoj politici označio najveći uspjeh i najveći ustupak svih Tuđmanovih vlada (mirna reintegracija Podunavlja, Odbor za uspostavu povjerenja), a istovremeno i najveću vojnu (iznuđena predaja grada), političku (etnički inženjering), i gospodarsku (“Vukovar drugi put umire” - Josip Kokić), sramotu. U Vukovaru, ali i drugim temama koje simbolizira Vukovar, kao najava “ublaženog” zakona o obnovi koji neće otvarati nepotrebne rasprave o “kriminalizaciji” Domovinskog rata (Tomčić), pa sada čak i Čačić tvrdi kako će njegovo ministarstvo znati odrediti “prave prioritete”, bez obzira što će iz zakona ispasti sve ono što je hrvatske građane etnički razdvajalo u punoj građanskoj zaštiti.

Nekima će smetati ova dodatna Vladina popustljivost, ali u obračunu s pogubnim Tuđmanovim naslijeđem, treba izbjeći sve ono što je u ovoj zemlji tako nespretno potvrdilo gorku istinu - kao je već jednom napisano na ovom mjestu – “da svaka država ima svoju mafiju, a samo u Hrvatskoj mafija ima svoju državu”. A to se ne može iscrpiti samo u podržavljenoj borbi protiv korupcije, pa čak ni mnogo profesionalnijom policijom, ili mnogo odlučnijim tužilaštvom, već punim, sveobuhvatnim i potpunim raskidom sa svakom politikom, koja će političku podobnost staviti ispred sposobnosti, koja će još jednom prekrajati povijest po jednoumnim ideološkim pretpostavkama ili pak iznova zagovarati masovne lustracije, pa čak i manipulatorski zlorabiti najvažnije medije, poglavito u borbi za vlast, a tek onda u ime opće dobrobiti. Mesić se u tome trenutno čini odlučnijim, a Račan mora voditi računa o dodatnim koalicijskim podvalama, ali su i jedan i drugi, u ovim svečanim prigodama, dokazali da zajednički podupiru isti dnevni red, bar kada je riječ o novom razvojnom ciklusu, europskoj orijentaciji i vladavini demokracije i prava.

Dakako: načela su načela, a politika svakodnevna muka, pa će ova Vlada stalno govoriti kako je mnogo lakše umnožavati “inicijative i poticaje” negoli otvarati nova radna mjesta, a Mesić u ocjenama Vlade dodatno izricati pohvale sa okusom papra. Pa ipak, ovo je već sada jedna potpuno drugačija Hrvatska, u kojoj i o prošlosti treba raspravljati bez zazora, ali i rušilačkih strasti, pa Mesić ima pravo kada pokušava razdvojiti “barem tri različita Tuđmana”, baš kao što i mnogi građani još uvijek tvrde da je do “Oluje” prošla vlast zasluživala “čistu peticu”, a poslije nje, “čistu jedinicu”, u čemu su politika pljačkaške pretvorbe i pogubni snovi o podjeli BiH, zacijelo činili najgora izdanja jednog antidemokratskog i antieuropskog svjetonazora.

Takva Hrvatske nije mogla u Europu, ali je dobro, što je Mesić pohvalio Tonina Piculu, a nije zaboravio Matu Granića, dok Račan može biti vrlo zadovoljan, što bi nadmoćna većina birača - kako dokazuje ispitivanje “Večernjeg lista” - i danas glasovala za ovu istu vladajuću koaliciju, bez obzira na zloguke proroke, koji već koliko sutra proriču raspad ove šestoroglave udruge, ili Mesićevo raspuštanje Sabora, ili raskol u SDP-u, zbog toga što mnogi članovi ove najjače stranke, više ne žele pristati da im prijetvorni politički partneri pripisuju “svu odgovornost”, a već kreću u vrlo prozirne predizborne bitke. Račan kao vlakovođa, a Mesić kao prometnik, bar kada je riječ o potvrdi istoga političkog smjera, kojeg su prigodom ovog obljetničkog Dana državnosti, i jedan i drugi obranili s dodatnom političkom zrelošću - kao dokaz da država nije pala s neba, a da demokracija i opća dobrobit, iziskuju svakodnevnu skrb.