Globus: 2. 6. 2000.

Može li uskoro na vlast doći koalicija SDP-a i HNS-a? To pitanje, naizgled apsurdno, zapravo je jedna od opcija koje se, zasad tek na spekulativnoj razini, razrađuju u stožerima političkih stranaka članica Vlade, u vrijeme kad je očito da je šestorka u krizi...

Što se krije iza Tomčeve prijetnje da će SDP raspisati izvanredne izbore?

Piše: DAVOR BUTKOVIĆ

Političku krizu koalicijske šestorke najjasnije je izrazio potpredsjednik SDP-a dr. Zdravko Tomac svojom prijetnjom raspisivanjem prijevremenih izbora, što bi SDP, navodno, mogao učiniti ako se druge članice nastave, po viđenju njegove stranke, ponašati nelojalno prema koaliciji.

Doduše, među nekima od najbližih SDP-ovih koalicijskih partnera Tomčevu prijetnju ne smatraju baš vjerodostojnom. Smatraju da je to samo jedan od Tomčevih izraza nezadovoljstva Račanom, koji pak i ne pomišlja na izvanredne parlamentarne izbore. U razgovoru s urednicima "Globusa", vođenom prije desetak dana, premijer nije ni spomenuo tu mogućnost.

U samom se vrhu dviju glavnih koalicijskih stranaka - SDP-a i HSLS-a - smatra da se o prijevremenim izborima razgovara, prije svega, u Predsjedničkim dvorima, gdje se, navodno, već obnavlja ideja o drugoj posthadezeovskoj Vladi, kojoj bi, umjesto Ivice Račana, na čelu bio Mladen Vedriš!

O toj se zamisli, podsjetimo, u zagrebačkim političkim kuloarima često razgovaralo još u vrijeme drugoga kruga predsjedničkih izbora, za što ne treba kriviti samoga Vedriša, bivšeg potpredsjednika Vlade.

Sad se u vodstvima pobjedničkih stranaka, koje su zabrinute zbog sve češćih najava eventualnih prijevremenih izbora, govori o mogućnosti da na vlast dođe koalicija SDP-a i HNS-a, što bi bio jedan od vjerojatnih ishoda izvanrednih parlamentamih izbora!

"Naravno", rekao nam je, ovih dana, predsjednik HSLS-a Dražen Budiša, "ja sam svjestan da SDP-a nema bez Račana, a da on ni u jednom trenutku ne bi pristao na bilo kakvu koaliciju SDP-a s HNS-om. No, nisam siguran da ukupno vodstvo SDP-a tako misli. Osim toga, koji bi uopće bio smisao prijevremenih izbora, ako ne nova podjela karata na hrvatskoj političkoj sceni, na kojoj su ostala četiri ozbiljna igrača: SDP, HSLS, HNS i HSS, uz regionalno dominantni IDS? Očito je da ni HSLS ni HSS ne mogu u koaliciju s HNS-om. Prema tome, do preraspodjele snaga u hrvatskoj politici može doći samo u slučaju koalicije SDP-a i HNS-a!"

Kad smo Budišu upozorili da je on sam već bio istakao kako je koalicija SDP-a i HNS-a nemoguća zbog Račana - koji je nipošto ne želi i bez kojega te stranke, zbog sadašnje njegove popularnosti i utjecaja, nema, predsjednik HSLS-a s time se složio.

No, Budišina teza - čak i ako je svedemo na puko virtualno proigravanje raznih političkih opcija te mogućnosti koaliranja SDP-a i HNS-a zaslužuje komentar jer upozorava na dublja ideološka pitanja među strankama pobjedničke koalicije.

Napad na Tuđmana

O čemu je riječ?

Na političkoj se pozornici opaža snažna tendencija da se prevrednuje, ili čak negira, sve što se dogodilo u proteklih deset godina.

Glavni nositelj te tendencije jest i sam protagonist barem prvoga dijela razdoblja HDZ-ove vladavine, predsjednik Mesić, a tu je ideologiju prihvatila i njegova stranka, danas druga najjača politička organizacija u Hrvatskoj.

S druge strane, Račanova Vlada inzistira na vrlo selektivnom odnosu prema događajima iz razdoblja HDZ-ova režima, zbog čega trpi žestoke kritike dijela javnosti, kao i implicitne kritike iz redova SDP-a.

Stoga je predsjednik Mesić postao glavni junak dijela hrvatske političke javnosti - od radikalnih političkih novina pa do IDS-a - dok se Vlada, njezin premijer, a napose njegov glavni koalicijski partner, Dražen Budiša, doživljavaju kao prepreke radikalnim promjenama.

Takva je percepcija - koliko se god Budiša tome opirao - u osnovi točna.

Druga "revolucija"

HNS, IDS i dio radikalnijih medija žele brze promjene svega što se dogodilo u Tuđmanovu režimu, i to po svaku cijenu, a HSLS i Budiša to ne žele.

Drugo je pitanje što je sadržaj tih promjena.

Hrvatska je 1990. proživjela revolucionarnu promjenu sustava vrijednosti: umjesto socijalizma i jugoslavenstva, kao glavne vrijednosti, nametnuli su se nacionalizam i užasno vulgarna verzija zapadnoga modela kapitalizma.

Eksploatirajući te dvije polaznice kao svoja načela, a istodobno niječući određene pozitivne aspekte bivšega režima, Tuđmanov je sustav ne samo amputirao Hrvatsku od dijela njezine povijesti nego je, istodobno, promovirao i novu političku podobnost, koja se očitovala u snažnom nacionalizmu, bezuvjetnoj lojalnosti samom predsjedniku i u apriornoj kritici prijašnjega stanja.

Hrvatska sada, doduše na mnogo nižoj razini nego prije deset godina (ponajprije zahvaljujući političkoj viziji premijera Račana i njegovu smislu za pragmatično), proživljava drugu vrstu revolucije. Njezine su glavne odrednice negativni stavovi prema svemu što se dogodilo u proteklom desetljeću.

Da budemo jasni: predsjednik Tuđman bio je autokrat koji se sve vrijeme svoje državničke karijere želio dogovarati s Miloševićem o podjeli Bosne i Hercegovine i koji nije razumio, ili prihvatio, nijedan od aspekata procesa globalizacije. Nadalje, on se pokazao krajnjim šovinistom, a o njegovim pogledima na političko uređenje zemlje, ili čak na elementarna moralna pitanja, uopće nema smisla razgovarati.

No, tvrditi da je u Hrvatskoj prije Tuđmana bilo bolje nego za njegove vladavine ne samo da je notorni revizionistički falsifikat nego i neviđena politička glupost, s krajnje štetnim posljedicama.

Provoditi danas drugu političku revoluciju u Hrvatskoj, kojoj je svrha da se prema svemu što se u proteklom desetljeću dogodilo u zemlji ponašamo kao što su se Tuđman i HDZ odnosili prema razdoblju prije 30. svibnja 1990., nešto je najštetnije što se može dogoditi Hrvatskoj.

Račan je toga sasvim svjestan. Zato često i dolazi pod udar političkih radikala, pri čemu se osobito često postavlja pitanje Budišina navodnoga skretanja udesno.

Budiša pak tvrdi da to uopće nije istina, a o skandaloznom blajburškom govoru HSLS-ova zastupnika Bolte Jalšovca doslovno izjavljuje: "Ali, ja ne samo da nisam imao pojma da Jalšovec uopće ide u Bleiburg, za to ga je bio odredio Tomčić, nego mi se čini sasvim normalnim da Jalšovec ne može držati ozbiljne ideološke političke govore... Meni, zapravo, nije jasno zašto Račan i ja zajedno nismo otišli i u Jasenovac i na Bleiburg..."

Budiša, dalje, tvrdi da su on i njegova stranka spremni i dalje bezuvjetno podržavati sadašnju Vladu, smatrajući je najboljim rješenjem za Hrvatsku.

Budiša, pak, žestoko prosvjeduje protiv toga što se nova hrvatska politička povijest počinje pisati od 3. siječnja 2000. godine, kao da nije bilo iskustva Domovinskoga rata i kao da se sad opet nalazimo - u nekoj vrsti ideološkoga vremeplova - u 1989., dakle na početku stvaranja demokracije.

Šansa Vladi

Odnos između Dražena Budiše i Ivice Račana i dalje je ključ funkcioniranja koalicijske Vlade.

Budiša, nedvojbeno, jest nacionalist s ponekim zastarjelim političkim idejama, ali i s vrlo jasnom spoznajom da Račanova Vlada nema alternativu te da bi njezin pad izazvao politički kaos u zemlji. U tom smislu Budiša jest dobar i pouzdan partner u vladajućoj koaliciji. Račan je pak moderni političar s razmjerno snažnim, i još potrebnim, nacionalnim nabojem, i s vrlo preciznim političkim procjenama ("Račan u 99 posto slučajeva ima pravo", rekao nam je, ovih dana, i sam Budiša, koji uopće nije zadovoljan funkcioniranjem Koordinacije koalicije).

Bez Račana i Budiše sadašnja bi se hrvatska politička scena mogla svesti na koaliciju "lijevog" (Račanom nezadovoljnog) SDP-a i Mesićeva (Mesićem inspiriranog) HNS-a. To bi velik dio birača ostavilo izvan dominantnoga političkog prostora.

Hrvatskoj je, vjerujemo, neusporedivo najkorisnije da svi akteri političke scene odustanu od razmišljanja o prijevremenim parlamentarnim izborima, pa čak i o prijevremenim lokalnim izborima.

Još nije jasno hoće li se lokalni izbori održati najesen, kao što je Račan bio najavio na zatvorenoj sjednici Vlade, ili, u redovitom roku, na proljeće.

Također bi bilo mudro da sadašnjoj Vladi – koja je, doduše, u mnogim slučajevima, poglavito pri smanjivanju PDV-a - pokazala zapanjujuću nespretnost i nesposobnost, ali koja je od Hrvatske učinila normalnu zemlju - ostave što više vremena i prostora za djelovanje.