· Smatram da će se povratkom izvornih pravaša i originalnog HSP-a, kojeg sam zajedno s ubijenim Antom Paradžikom u modernom smislu obnovio i utemeljio 1990. godine, u hrvatski politički život vratiti jedna ozbiijna opozicijska stranka kakva Hrvatskoj danas nedostaje. Jer, kako HDZ nakon deset godina pustošenja Hrvatskom danas može biti ozbiljna i relevantna opozicija?

· SDP je 1990. godine išao u promjene i uspio je uvjeriti javnost da su svoju negativnu prošlost odbacili, ali HDZ danas ne mijenja niti svoje ime, niti generalnu politiku. Umjesto da su odbacili tuđmanizam, koji ionako nije nikakva ideologija niti ideološki sustav, oni ga zadržavaju, pa im je Tuđman i dalje svojevrsna “alfa i omega”. HDZ očigledno ne želi biti svjestan pogubnih posljedica svoje politike.

Zato pravi HSP nipošto ne želi biti privjesak bivšoj vlasti, čak ni danas u oporbi, jer samo taj i takav HSP može biti alternativa vladajućoj šestorki. Pa, više su osjećaja za hrvatsku suverenost u odnosu na jugoslavensku federaciju imali komunisti u Hrvatskom proljeću, nego što ga je imao HDZ na čelu s Tuđmanom. U svakom slučaju, i ja i izvorni HSP imamo predispozicije za argumentirani prigovor sadašnjoj vlasti o bilo kojem pitanju, za razliku od HDZ-a koji time stvara lakrdiju.

· Da, uz naglasak na ovom otklonu od bivše vlasti. S njima nikada nismo imali ništa zajedničko, osim što su nas likvidirali, ubijali i progonili. Da bi sakrili te svoje zločine, ukrali su nam i stranku i poklonili je kvislingu Anti Đapiću, pa je na koncu ispalo da je HSP najlojalnija stranka HDZ-ovog režima, iako je do trenutka otimanja stranke izvorni HSP bio najžešći kritičar tadašnje vlasti. Mi smo odmah znali koliko je pogrešna politika HDZ-a, a već u proljeće 1991. godine smo znali i za urotu iz Karađorđeva i za pakt o nenapadanju između Tuđmana i Miloševića.

· Kako ne. Kritizirali smo kada je trebalo i ljude iz vrha tada oporbenih stranaka, od Dušana Bilandžića iz SDP-a do Zvonimira Lerotića iz HSLS-a. I oni su sudjelovali u kreiranju jedne paklene politike, za koju smo od početka tvrdili da je protivna interesima hrvatskog naroda, posebno u BiH.

· Problem na desnici je nastao onog trenutka kada je HDZ, da bi razbio pravaško biračko tijelo, umjetno stvorio niz pravaških stranaka. Pogledajte samo tko su utemeljitelji tih stranaka. Sve su to ljudi koji su stigli iz vrha HDZ-a ili su se nalazili pod njegovim patronatom. Svi, od Krešimira Pavelića i Nikole Bićanića do Nedjeljka Kujundžića i Mladena Schwartza. Kujundžić je kao nagradu za obavljen prljavi posao razbijanja pravaškog jedinstva nagrađen mjestom sveučilišnog profesora u Mostaru, iako je već dvije godine bio u mirovini, te što je još gore, mjestom u Nadzornom odboru Plive s mjesečnim primanjima od sedam tisuća kuna. Zamislite, umirovljeni profesor pedagogije u Nadzornom odboru Plive! Bićanić je za udar protiv stranke kojoj sam na čelu nagrađen mjestom ravnatelja Srednje drvodjelske škole, a 20 godina je bez posla.

Prkačin je u međuvremenu progledao, ali ga držim preinteligentnim da bi on u vrijeme kada je stao uz Matu Bobana i Đapića uistinu bio neupućen u stvarno stanje stvari. Svi oni su stvarali stranke pravaškog imena, predznaka ili usmjerenja kao HDZ-ove instrumentalizirane satelite samo zato što je Tuđman smatrao da mu jedina prava opasnost prijeti od pravaša, odnosno od HSP-a pod mojim vodstvom. Zašto nije išao na osnivanje satelitskih stranaka socijaldemokratskog predznaka?

· Pa tom sam se prigodom i pojavio na televiziji prvi put kao gost Dnevnika nakon deset godina. Tijekom HDZ-ove vladavine svi su mediji bili u rukama vladajuće stranke, što im je omogućavalo spomenuti proces mog etiketiranja i diskreditiranja. Međutim, osim toga, na mene se išlo i sistemom likvidacije zloporabom policije i pravosuđa. Još 1991. godine su me zatvorili na mjesec dana u pritvor pod optužbom da sam rušio ustavni poredak, iako nije bilo pravne osnove čak ni za istragu.

Sve sam ljude u HOS-u slao u Vukovar, i to jedini u tom trenutku, a oni su mene optužili da sam htio u Zagrebu preuzeti vlast. Također su me lažno optuživali za mobilizaciju, iako sam samo pozivao Ijude na obranu domovine. Pa to je ljudsko, božje i ustavno pravo svakog čovjeka. Optuživali su me za stvaranje privatne vojske, za klevetu predsjednika Republike... Sve u svemu, u deset godina Tuđmanove vlasti sedam ili osam optužnica, isključivo za političke delikte je podignuto protiv mene.

· Naravno, kada je javnosti nepoznat cijeli niz njihovih prljavih rabota. Mi znamo, na temelju relevantnih dokumenata, da je još 1983. godine, odnosno sedam godina prije raspada Jugoslavije, Stevo Krajačić sastavio cjelokupnu Vladu u sjeni koja će voditi Hrvatsku nakon raspada SFRJ. U toj Vladi su bila zacrtana imena Franje Tuđmana, Josipa Manolića, Josipa Boljkovca i Stipe Mesića. To nije nikakva teorija zavjere, nego su to činjenice.

· Sada je završni korak, odnosno udarac, na Ministarstvu pravosuđa. Kod njih se nalazi prijedlog za obnovu postupka u kojem su vrlo jasno pobrojene najrelevantnije činjenice glede krivotvorenja službenih dokumenata od Ante Đapića i Borisa Kandarea. Oni su sebe prikazali tadašnjem Ministarstvu uprave, koje danas više ne postoji, da su oni zapravo osobe koje imaju pravo podnijeti zahtjev za promjenu upisa ovlaštene osobe, iako su iz te iste organizacije isključeni tri mjeseca ranije!

Protivno stranačkom statutu njih dvojica sazivaju sabor stranke, iako u statutu jasno stoji da se sabor može sazvati samo odlukom Središnjeg odbora stranke. A Središnji odbor ih je s 36 prema 17 glasova tri mjeseca prije toga izbacio iz stranke, razotkrivajući ih kao poltrone HDZ-a i petu kolonu u svojim redovima. O njihovom je isključenju odmah obaviještena javnost, što su mediji i prenijeli, ali zahvaljujući političkim pritiscima Franje Tuđmana, kojem sam bio noćna mora, meni se oduzima stranka i daje u ruke Anti Đapiću koji je s ciljem razbijanja stranke i poslan u HSP iz HDZ-a.

To je potvrdio i sadašnji predsjednik Stipe Mesić na našem redovnom stranačkom saboru 1995. godine rekavši: “Mi smo vam poslali Đapića”. Đapić je kukavica i beskrajno zao čovjek koji je preda mnom nekoliko puta rekao: “Sam se sebi gadim koliko sam pokvaren”.

Cijela priča oko obnove postupka je lako rješiva. Ti ljudi, kao suspendirani ili isključeni članovi, nisu mogli obnašati nikakve dužnosti u stranci. Đapić se tri mjeseca prije sabora u Kutini u javnosti predstavljao i potpisivao kao da je on predsjednik stranke, a ne ja! Sazvao je i konvenciju stranke u Zadru na kojoj je najavio održavanje sabora i odredio ključ po kojem će se delegirati sudionici stranačkog sabora, iako konvencije nema ni u jednom članku statuta HSP-a. On je sve to mogao raditi pod imenom neke druge stranke, ali nijedan od njegovih poteza nije smio imati nikakvoga pravnog učinka za HSP. Đapić je krivotvorio dokumente, upotrebljavao poništeni pečat stranke... U svakome slučaju, Ministarstvo pravosuđa ima mogućnosti lako riješiti taj spor.

· Mi se zalažemo za isključivu primjenu prava, a protiv smo političkog opredjeljivanja ovog ili onog ministra, odnosno ove ili one Vlade. Sve što svih ovih sedam godina tražim samo je primjena Zakona o općem upravnom postupku i Zakona o upravnim sporovima. Isključivo primjena zakona! Meni ne treba nikakva simpatija sadašnjeg ministra, kojeg doduše cijenim, jer je do sada pokazao hrabrost i na nekim drugim slučajevima. Osobno mi je dao obećanje da će se ministarstvo držati zakona i da će raščistiti sve neriješene slučajeve bez uplitanja politike kao što je to bio slučaj do sada.

Međutim, ne smije se zaboraviti činjenica da je otvorenim političkim inženjeringom HDZ-a HSP od najoštrijeg kritičara režima postao njegovom konkubinom koja je po zagrebačkim i splitskim hotelima organizirala raskošne terevenke, balove i proslave 10. travnja i Pavelićevog rođendana, a sve zahvaljujući novcu koji je HDZ ukrao iz državnog proračuna. Vrhunac tog poltronskog odnosa je ulazak Đapićevih pravaša u zagrebačku Gradsku skupštinu 1997. godine putem liste HDZ-a. Unatoč svoj medijskoj potpori koju su zbog svog podilaženja HDZ-u uživali, Đapićevi ljudi nisu mogli samostalno ući u Gradsku skupštinu, jer su kao režimski sateliti izgubili kredibilitet u javnosti. To je bilo i formalno brisanje HSP-a s hrvatske političke pozornice.

· Đapić je upropastio HSP u očima javnosti. On meni govori da su izbori pokazali tko je koliko relevantan. Unatoč svim manipulacijama i krađi na izborima za predsjednika Republike 1992. godine ja sam dobio 6,5 posto glasova, iako sam za protukandidata u bitno nepovoljnijim uvjetima imao Franju Tuđmana, dok je on na predsjedničkim izborima dobio 1,8 posto glasova s bitno “slabijim” protukandidatima. To je dokaz nečije političke težine u javnosti i dokaz besmisla njegove tvrdnje, da je on unaprijedio stranku.