Sva je prilika da će se priča o reviziji oružja pretvoriti u političku trakavicu. Kucanje na vrata generala Janka Bobetka, Ivana Tolja te Hrvoja Šošića u HDZ-u su shvatili kao jedinstvenu priliku za novi napad na vlast, optužujući je za maltretiranje svojih članova. U dramatičnom prosvjedu predsjednika stranke Ive Sanadera spominje se i “specijalni rat” protiv HDZ a i antiustavno ponašanje vlasti. Uslijedilo je priopćenje MUP u kojem se akcija opisuje rutinskom, s ciljem razgovora s “imaocima oružja” i bez namjere da se pretresaju stanovi. No, HDZ opetovano inzistira na tome da je riječ o “nelegitimnom upadanju u stanove”. Riječ je, podvlači Sanader, o političkom nasilju s kojim trebaju biti upoznata i međunarodna tijela.

HDZ je u jednom u pravu. Sve da i nije bilo nasilnih upada u stanove, kako tvrdi MUP, postoje i drugi načini da se utvrdi zašto određeni građani nisu ažurirali oružane listove. Ako se procedura i oduži, i to je cijena demokracije, barem se nikome neće davati povoda za (ne)primjerenu reakciju. A bilo bi i manje zajedljivih komentara da policija uređuje “po kućama” popisujući oružje dok joj Gucić, petorica iz Ahmića i njima slični bježe ispred nosa.

No, prevelika buka što je stvara HDZ nema, nažalost, za cilj promicanje demokracije već je isključivo stranački sebična. Donedavno vladajuća stranka ima previše putra na glavi. Želi se prikazati žrtvom kako bi pokušala ubirati političke poene i spriječiti daljnje čeprkanje po ostavljenim tragovima svojih članova. Sada odjednom o jednakosti građana i “svetosti stana” drže lekcije oni isti koji nisu prstom mrdnuli da se svojedobno spriječe masovne nakaradne deložacije. Stoga nije čudno da ih je u živac najviše pogodio Radimir Cačić, koji je ha primjeru “postolujnih dogadanja” do kraja razobličio hadezeovsko poimanje “jednakosti gradana”. Čačić je kao ministar, međutim, preživio, a HDZ nastavlja lutati “bespućima političke zbiljnosti”. I to ne kao žrtva.