Novi list: 3. 6. 2000.

Objavljujemo integralni autorizirani članak o g. Dobroslavu Paragi, predsjedniku HSP 1861, iz “Novog lista”. (Napomena: Redakcija “Novog lista” cenzurirala je iz autoriziranog članka dio koji je označen sa bold italik slovima).

Političke sudbine: Dobroslav Paraga

Persona non grata svih sistema

Borac za ljudska prava, ali često s posve krivim procjenama ljudi, Paraga uporno nastavlja svoj politički put, sa strankom ili bez nje, s podrškom ili - sam protiv svih

Dobroslav Paraga je političar koji je bio neprijatelj Titove i Tuđmanove države. Persona non grata oba sistema. Jedan ga je totalitarni režim, onaj Titov, doduše nakon smrti “oca svih naroda”, zatvorio na višegodišnju robiju. Na Golom otoku, u zagrebačkoj zatvorskoj bolnici i u Lepoglavi, Paraga je stalno lavirao između života i smrti. Tuđmanov ga režim nije zatvarao, osim, nakratko, 1991. godine. No zato ga je progonio. Oduzeli su mu stranku, bacili ga na političke margine. Proglašen je čudakom, luđakom, neprijateljem države i izdajnikom.

Od četiri zatvorske godine, od 21. listopada 1980. do 21. listopada 1984. godine, 271 dan proveo je u samici. Neprestano je premlaćivan, prijetilo mu se smrću, mučen je na zimi, prisilno mu je sondiran želudac...

U prvom šestomjesečju '82. godine, dok je bio na Golom otoku, višestruki ubojica i terorist međunarodnog kalibra Bruno Reketti, obećaje mu, onako onemoćalom od batina i psihofizičkog maltretiranja, zaštitu od ostalih zatvorenika. No, u nastupu pijanstva i posljedične iskrenosti Reketti mu priznaje da ga treba ubiti - kako bi sam bio pomilovan!

Ono što je pijan rekao, Reketti je trijezan pokušao ostvariti - pod prijetnjom nožem zamalo je Paragu živog zazidao u nišu! Srećom po Paragu nije uspio. Inače, Paraga mu se fizički sviđao pa ga je zaštitio od dvojice također naručenih egzekutora.

Peticija

Četverogodišnju je zatvorsku kaznu devetnaestogodišnji Paraga zaradio kao autor peticije za amnestiju političkih zatvorenika. Peticiju, poslanu Predsjedništvu SFRJ, potpisali su Supek, Tuđman, Gotovac, Brozović, Čičak, Cesarić, Kustić, Dončević - uglavnom, 43 ugledna hrvatska građanina. Potpise i podršku uskratili su Krleža, Marinković, Murtić, Lacković Croata i Pavletić. Na montiranom političkom procesu Paraga je osuđen zbog neprijateljske propagande, suradnje s ustaško-terorističkim organizacijama: počinio je krivično djelo protiv osnova socijalističkog samoupravnog društvenog uređenja i sigurnosti SFRJ. Branio ga je beogradski odvjetnik Srđa Popović. Za njega je u zatvoru intervenirao francuski predsjednik Francois Mitterrand.

Po izlasku iz zatvora tužio je SR Hrvatsku tražeći naknadu štete zbog četverogodišnjeg zatvorskog zlostavljanja. Dakako, tužba je odbačena kao neosnovana. Kroz naredno razdoblje Paraga je svoju energiju usmjeravao k informiranju javnosti na zlostavljanja u zatvorima.

Sredinom osamdesetih u zagrebačkom je Vjesniku novinar Inoslav Bešker, danas komentator Jutarnjeg lista, napisao da “čak i ako je deseti dio Paraginih tvrdnji o zlostavljanjima u zatvorima točan, to zahtijeva ispitivanje, koje može završiti javnom osudom krivaca”.

Značajnu javnu podršku Paragi je u travnju ’87. godine pružio kardinal Franjo Kuharić senzacionalno izjavivši Glasu Amerike da je “Paraga pobornik ljudskih prava koji ne optužuje nikoga, već samo zahtjeva da se brani čovjek, a Paraga je samo javno progovorio o zloupotrebama kojih je i sam bio žrtva”. Upravo te godine Paraga je ponovno osuđen. Ovog puta ne na zatvorsku kaznu. Prošao je, za njega, još gore - s kaznom od tri godine zabrane javnog nastupanja. Dakle - šutnjom!

Međunarodna udruga za zaštitu ljudskih prava Amnesty International pokušavala je zaštititi Paragu od represije kojoj je bio podvrgavan. Za Amnesty International Paraga je “zatvorenik savjesti” i “pravi borac za Ijudska prava u Jugoslaviji koja je totalitarna država s jednopartijskim državnim vodstvom”.

Predsjednik torontskog ogranka Hrvatskog odbora za ljudska prava Josip Gamulin omogućio mu je ’89. godine da posjeti kanadske Hrvate i prepriča im svoja traumatična iskustva o kršenju ljudskih prava u Jugoslaviji. U Kanadi, osim što je zagovarao “hrvatsku stvar”, Paraga je protestirao zbog uvođenja izvanrednog stanja na Kosovu. O tome je informirao brojne kanadske parlamentarce.

Sljedeća destinacija bile su Sjedinjene Države, odnosno State Department i njegovi najviši predstavnici zaduženi za ljudska prava u Istočnoj Europi i Sovjetskom Savezu, s kojima je uspostavio bliske veze. Knjigu dokumenata o borbi hrvatskih političkih zatvorenika protiv represije i progona u Jugoslaviji poklonio je crnačkom kandidatu za predsjednika SAD-a svećeniku Jesseu Jacksonu. Zadnji dana lipnja ’89. godine Gradsko vijeće grada Chicaga prihvatilo je Rezoluciju kojom se Paragu priznaje borcem za ljudska prava i protiv komunizma. U srpnju ’89. godine Senat SAD-a prihvatio je rezoluciju 169 u kojoj od jugoslavenske Vlade traži opću amnestiju svih političkih zatvorenika, prekid progona Dobroslava Parage, poštovanje svih odredbi Helsinških sporazuma i Opće deklaracije o pravima čovjeka za sve građane Jugoslavije, te istragu o tajanstvenoj smrti Ernesta Brajdera, hrvatskog Židova i Paraginog prijatelja čiju je istragu preuzeo direktor Židovskog dokumentacijskog centra Simon Wisenthal. U to vrijeme Paraga je bio gost njemačkog predsjednika Njegove ekselencije dr. Richarda Von Weizsackera, najutjecajnijeg demokratskog senatora Edwarda Kennedya i američkog predsjednika Georga Busha. Beogradski, ali i neki drugi prorežimski dnevnici i tjednici, optužili su tada SAD da podržavaju “ustaško-albansku spregu”. Očito se aludiralo da postoji veza između hrvatskog nacionalizma Dobroslava Parage i albanskog separatizma.

Hrvatska stranka prava

Paraga je tada pokazao da ima osjećaj za političko balansiranje: osim posjeta zapadnoj hemisferi, našao se i s potpredsjednikom Ruske demokratske stranke, svjetskim šahovskim prvakom, Garijem Kasparovim, te čehoslovačkim predsjednikom Vaclavom Havelom.

Pred američkim Kongresom Paraga se uoči rata oštro sukobio sa srpskim književnikom i političarem Dobricom Ćosićem, što je Tuđman, kaže, znao, i zato ga je na silu, bojeći ga se kao ozbiljnog političkog konkurenta, izgurao iz hrvatske politike. Za svoje kontakte s utjecajnim političarima Paraga će bez uvijanja reći da su bili ako ne presudni, onda iznimno važni za međunarodno priznanje Hrvatske.

Brojni članovi Paraginog HSP-a, stranke koju je izgubio na Kutinskom saboru, za što je optužio dotadašnjeg stranačkog kolegu, Antu Đapića, otvoreno ga prozvavši HDZ-ovim ubačenim agentom, u novoj su hrvatskoj državi likvidirani pod čudnim, nikad rasvijetljenim, okolnostima. Paraga je za ubojstva svojih političkih suistomišljenika bez dlake na jeziku optužio Franju Tuđmana i HDZ-ovu rigidnu vlast kojoj je po njegovom uvjerenju HSP smetao kao jedina prava oporba. Paraga kaže da nikad neće odustati od izmirenja računa s HDZ-om. Stoga će u kontekstu borbe za demokratske principe po svaku cijenu inzistirati na tome da se HSP vrati svom osnivaču: Dobroslavu Paragi. Kad bi odustao od borbe za HSP Paraga bi, kaže, pristao na legalizaciju puča u hrvatskom parlamentarnom životu.

Krive procjene

Nedostatak pragmatičnosti i političke fleksibilnosti stajao je Paragu desetogodišnjeg političkog marginaliziranja. “A što je pragmatizam? Možda Tuđmanova rasprodaja hrvatskog teritorija koju je dogovorio s Miloševićem!” Sada se Paraga vraća u hrvatsku politiku, vraća se na televiziju, na kojoj je desetak godina bio persona non grata. “Mnogi me se pribojavaju, mnogima nije drago što se vraćam tamo gdje su me Tuđman i HDZ početkom devedesetih zaustavili”, kaže Paraga.

Za sebe će reći da je beskompromisna, ali demokratski orijentirana i programirana osoba. Iako se politički mogao prodati, naplatiti svoje disidentstvo, kaže da to nije učinio jer bi time pobjegao od sebe i svoje sudbine. Kratkoročno je time mogao profitirati, no, kao strijelac u horoskopu, Paraga je igrač na duge staze: strpljiv, uporan i tvrdoglav.

Prosječan sportaš, uz Paraginu upornost, tvrdoglavost i strpljivost, mogao bi postati vrhunski.

Svojom političkom manom Paraga smatra lošu kadrovsku procjenu.

Tu mu je Anto Đapić bolna točka, kadrovski previd koji si nikada neće oprostiti. Ipak, još nije izgubio povjerenje u ljude. Ako se to dogodi, prestat će se baviti politikom jer će to za njega tada postati besmisleno. Svom najvećem političkom neprijatelju Franji Tuđmanu, protiv kojeg je Haaškom sudu podnio kaznenu prijavu, priznaje da je znao bolje procijeniti ljude. No, Tuđman je bio, cinično kaže, “kadrovik u JNA, pa je imao vremena naučiti procijeniti Ijude”.

U razmjeni političkih stavova s neistomišljenicima Paraga je mnogo češće od ostalih posezao za grubim riječima. Neke je okvalificirao crvenima, neke crnima, uglavnom svi su bili vragovi. Zbog toga je gubio na političkoj vjerodostojnosti. Sam to neće lako priznati. Radije će reći da takve izjave nije autorizirao prije objavljivanja. “Stvari nastojim nazvati pravim imenom. Dogodi se ponekad da upotrijebim pretešku riječ”.

Paraga novoj vlasti, reformiranim komunistima, želi uspjeh, ali ne želi, i neće biti njen deterdžent. Sve što su dosadašnja, ali i prijašnja vlast uredno spremale pod tepih, potiskivale u podsvijest, Paraga očekuje da će nova vlast riješiti. “Mnogi se događaji ne mogu izbrisati iz kolektivnog pamćenja. Stoga ih treba detabuizirati. U protivnom, to može postati predmetom novih sukoba, podjela i razdora”.

Kao običnog malog čovjeka Paragu su krajem osamdesetih primali najutjecajniji svjetski političari. Tada je shvatio što je politika - služenje malim, običnim Ijudima. To je njegov ideal. Kao i Starčević: jaka nacionalna država s izraženim socijalnim senzibilitetom. Paragin politički angažman, još više tretman koji je uživao posljednje desetljeće, lako bi se mogao poistovjetiti s političkim mazohizmom. Sam protiv svih, često prevaren i izdan od najbližih suradnika, Paraga je bio, i takav će ostati, nepredvidiv političar snažne osobnosti. Ali, bez jake stranačke baze. Takvu si je sudbinu odredio sam.

Paragina obitelj u potpunosti ima pravaški politički pedigre. Za stare Jugoslavije, Paragin djed, liječnik, bio je meta srpskih atentatora, jer je otvoreno pisao o srpskom hegemonizmu kroz lik kralja Aleksandra i dinastije Karađorđevića.

Isti taj djed, ali i ujak od tek petnaest godina, Hrvati i starčevićanci, stradavaju od partizana, dok mu pradjed i prabaka nestaju u Jasenovcu.

Tragični politički događaji, koji su pratili njegovu obitelj u svim sistemima, na određeni su način determinirali Paragino životno opredjeljenje i beskompromisni stil borbe “za Hrvatsku” i “za ljudska prava”.

Iako je bio proganjan i maltretiran, Paraga nikad, pa ni danas, nije otvoreno pozivao na revanšizam. Nedjela svojih krvnika ostavit će im na njihovo, bolno i traumatično, preispitivanje savjesti. “Oni sami moraju spoznati razinu vlastitih zabluda”, kaže, biblijski, Paraga. Paraga je odgajan u duhu katoličke crkve. Upravo mu je vjera pomogla da ne poklekne. Zbog vjere prašta onima koji su u bivšem sistemu zgriješili.

S Tuđmanom u kupaonici

Paradoksalno je kako je u očima pokojnog predsjednika Franje Tuđmana, Slobodan Milošević bolje kotirao od Dobroslava Parage. “Miloševića je Tuđman poštovao. Valjda su po karakteru i opredjeljenju bili izrazito slični, ako ne i isti”. Nevjerojatno, kaže Paraga.

Prisjeća se kako je osamdesetih godina Tuđman za svojih razgovora s njime, u vili na Tuškancu, u kupaonici otvarao vodu kako se ne bi čulo o čemu razgovaraju. “Tuđmana su prisluškivali i zato smo se, kod ozbiljnih tema, zatvarali u njegovu kupaonicu na čemu je upravo on inzistirao”. Unatoč načelnim podudarnostima nekih njihovih političkih ideja, s vremenom je kod Parage i Tuđmana prevladalo neslaganje. Početkom devedesetih intenzitet međusobne nesnošljivosti bio je puno snažniji od svojedobno površnog poznanstva i isto takve suradnje iz “Tuđmanove kupaonice”.

Tuđman je mrzio Paragu, koji je za njega bio crvena krpa. Žestinu i težinu Tuđmanovog karaktera od svih je političara na svojoj koži najviše, i najbolje, osjetio Paraga. Iako mu Paraga ne odriče osobnu hrabrost u nekim situacijama, spremnost na rizike kad drugi na to nisu ni pomišljali, Tuđmana će okarakterizirati kao prgavog i svojeglavog čovjeka, na neki način, možda, sličnog sebi.

Kad je sredinom '80. godine skupljao potpise za svoju Peticiju, Paraga je Tuđmanov potpis dobio odmah. Neki drugi, u kasnijem sistemu veliki Hrvati, poput akademika Vlatka Pavletića, uskatili su potpis na Peticiji. Pavletićeva izlika bila je, za hrvatske nacionaliste poput Parage, izdajnička: “Ja još imam što izgubiti, a ostali potpisnici nemaju, pa zato neću potpisati”.

Robert Frank