I nova hrvatska diplomacija mora mnogo upornije promicati hrvatske gospodarske interese, a nova hrvatska politika mora se uporno dokazivati mnogo pouzdanijom u poštovanju preuzetih državnih obveza, ali je upravo ovih dana obnovljena još jedna vrlo razglašena afera u američko-hrvatskim poslovnim odnosima, koja je bar otvorila neizbježnu raspravu o tome koliko nepoćudno i neugodno mogu biti isprepleteni neki međunarodni gospodarski i diplomatski interesi, a koliko može biti naporno i skupo poštovati baš svaku preuzetu međunarodnu obvezu. Tako se ipak čini, bez obzira na sva službena odricanja, da o konačnom ishodu pregovora koje će prvi ljudi hrvatskog gospodarstva (Goran Granić, Goranko Fižulić i Radomir Čačić) ovog četvrtka voditi u SAD-u o konačnoj sudbini plinske elektrane “Jertovac”, ipak vrlo značajno ovisi i konačan zbroj svih onih mogućih dobrih vibracija, koje će u američko-hrvatskim odnosima sveukupno potaknuti višestruko odlagani Mesićev i Račanov posjet Washingtonu.

I dok svi američki službeni sugovornici s dodatnim žarom tvrde kako između tog starog ugovora i prvog američkog posjeta novih hrvatskih predvodnika nema baš nikakve veze, američki veleposlanik William Montgomery, ipak je upravo u našem listu, gotovo izravno poručio kako bi Zagreb - već i zbog cijele međunarodne zajednice - trebao dva puta promisliti prije negoli se odluči na bilo kakav otvoreni raskid sa slavohlepnim Tuđmanovim ustupcima. A konačni datum posjeta još nije uglavljen, bez obzira što se to očekivalo već u Firenzi, gdje je Tonino Picula potpisao hrvatsku pristupnicu “Partnerstvu za mir”. No bilo kako bilo, Bijela kuća i State Department sigurno neće otvoreno ucjenjivati Mesića i Račana zbog moguće dorade jednog štetočinskog posla koji je sa “Enronom” osobno sklopio slavohlepni Franjo Tuđman, ali niti Mesić, a niti Račan, neće proći bez ozbiljnih političkih diplomatskih i gospodarskih ožiljka, ukoliko se ova priča o Jertovcu ipak okonča kao potpuno nepotrebni dokaz, da niti nova Hrvatska ne zna koliko je u međunarodnim odnosima važno poštovanje preuzetih ugovornih obveza, diplomatska predvidljivost u potvrdi dobrih odnosa i politička pouzdanost u sklapanju novih ugovora.

To je ona osnovna poruka koju je u “Novom listu” potvrdio William Montgomery, u vrlo nezgodnom trenutku, kad je “Globus” potvrdio sve ono što se o Tuđmanovom sklapanju poslova sa svemoćnim Amerikancima već davno znalo u svim malo bolje obaviještenim kuloarima. Nije bila važna cijena, već nacionalna politička samopotvrda u trgovini sa sudbinom hrvatskih terorista, nije se raspravljalo o rokovima, već o velikoj državničkoj predstavi u Washingtonu, paničnom pranju savjesti pred Haagom i očekivanim prestižnim međunarodnim ulaznicama (WTO, “Partnerstvo za mir”), koje bi poništile sve međunarodne demokratske zahtjeve, a dotukle svekoliku hrvatsku oporbu, koliko košta da košta. I bez obzira na pobunu vlastitog premijera, direktora i ministara, koje i je Tuđman pred inozemnim lobistima (Zdenka Gast) cinički prozvao samo nekom drugom vrstom lopova, onom koja zastupa “rusku mafiju” i “trgovce ugljenom” dok je on osobno kao da se radi o njegovom vlastitom džepu - za vlastitu globalnu slavu bio spreman platiti koliko treba, sto ili dvjesto milijuna dolara, preko svake cijene, kao iz vlastitog džepa.

Tako je izgledala ta “gospodarska geostrategija” u čemu bi bilo tko - a ne samo američki poduzetnici - iskoristio prigodu da zatraži najvišu gospodarsku cijenu za jedva prikrivena diplomatska obećanja, bez obzira što američki veleposlanik tvrdi da je riječ o dobrom i pravednom poslu, koji vodi računa o obostranim gospodarskim interesima. Pa ipak, i on misli da je dobro što Granić, Fižulić i Čačić putuju u Washington na dodatna preispitivanja, dok je na nedavnom sastanku između novog direktora HEP-a i potpredsjednika “Enrona” (Ivo Čović, Eric Shaw) dogovorena nova formula, koja loptu treba spustiti na zemlju, a omogućiti obostrano spašavanje obraza. Tako se privremeno preskače tema tko je kome koliko htio izvaditi iz džepa, već se razgovara o onome što se može dogoditi zbog novih pravila igre (deregulacija cijena itd.), koja će nekim drugim igračima donijeti neke drukčije, a nepredvidljive obveze. Hrvatska elektoprivreda (HEP) tada neće biti u pretežitim državnim rukama, a sigurno neće izgledati kao što sada izgleda, već će biti potpuno privatizirana, a po svojoj prilici razlomljena na tri različita poduzeća.

O takvim prevratnim, presudnim i zamašnim planovima, ovih dana obilno govori ministar gospodarstva Goran Fižulić na nekim od najvažnijih europskih tržišta, na kojima je predstavio svoj “putujući investicijski cirkus" i “ploveće gospodarsko kazalište”, kako bi dokazao da je hrvatska Vlada već pripremila sve one važne zakone, koji bi stranim ulagačima omogućili da već u roku od dva tjedna dobiju sve papire koji su potrebni da odvažni stranci krenu u one prave poslove “od ledine do tvornice” (“greenfield investments”), u obliku prvih pravih inozemnih ulaganja, dok je na međunarodnu tržnicu iznio sve ono najvažnije o najvažnijim hrvatskim poduzećima (HEP, INA, “Croatia osiguranje”), koje u različitim omjerima, i u različitim dijelovima, ova Vlada želi vrlo brzo privatizirati. S mnogo dobrih odjeka, a u znaku velikog zanimanja, barem u Londonu, kako to svjedoči Krsto Cviić, pa bi u toj velikoj potrazi za svježim novcem i novim radnim mjestima, Zagrebu mogla samo štetiti svaka priča koja bi potvrdila da i ova “prozapadna” hrvatska Vlada misli da ima pravo potpuno promijeniti svaki prijašnji međunarodni ugovor. Neke se gorke stvari moraju otrpjeti kao neizbježna gospodarska šteta, ali ipak u ime dugoročne opće koristi, pa i neki ministri koji su otvoreno galamili protiv nekih drugih američkih ugovora (“Bechtelov” autoput), ne popuštaju nezadovoljnim Dalmatincima, koji s mnogo razloga traže mnogo jeftiniju cestu, dok sve što govori Tonino Picula, bar između redaka, bjelodano dokazuje kako Zagreb više nikada ne želi staviti sva jaja u istu košaru, američku, njemačku ili talijansku, već će u svom euroatlantskom putu pokušati iskoristiti sve što se nudi, od CEFTE do Jadranske inicijative, “Pakta za stabilnost” i “Partnerstva za mir”, dok i Hrvatska otvoreno sanja o nekoj vlastitoj “gospodarskoj diplomaciji”, koja nikada neće biti moćna poput američke, ali ipak mnogo snažnija negoli je do sada bila. U ime opće koristi, a onoliko odgovorno koliko to traži očekivana potvrda obećane zrelosti.