Vrijeme političke euforije zbog promjene vlasti u Hrvatskoj je prošlo. Kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu sada malo koga zanimaju politički istupi ministra vanjskih poslova. Svi mnogo pažljivije osluškuju riječi ministra financija ili ministra gospodarstva i privatizacije, očekujući od njih vrlo jasne odgovore na pitanje kako će se i pod kojim uvjetima Hrvatska ekonomski i financijski integrirati u Europu. Toga su svjesni i u hrvatskoj vladi, međutim, ministri još ne daju prave odgovore i ne vuku prave poteze.

Nema nikakve sumnje da je jedan od prvih i najvažnijih zadataka Vlade povećati investicije u hrvatsko gospodarstvo. Privlačenje stranih ulagača i njihova novca pri tome mora imati prioritet jer domaća akumulacija kapitala nije dovoljna za buđenje i pokretanje usnulog razvoja. Moramo biti svjesni činjenice da je u Poljsku tijekom tranzicije investirano 27 milijardi dolara u Mađarsku 19 milijardi dolara, u Češku 12 milijardi dolara, a u našu zemlju samo 3,5 milijarde dolara. Isto tako, mora se imati na umu da su se gotovo svi značajniji ulagači već pozicionirali u Srednjoj i Istočnoj Europi te da im je hrvatsko tržište u tom kontekstu vrlo malo i beznačajno.

Nitko u Banskim dvorima ne mora biti alkemičar, ali Vlada mora shvatiti da Hrvatskoj nije dovoljno biti Miss fotogeničnosti, već mora biti Miss Europe ako želi dobiti strane ulagače. I nije važno samo sudjelovati na natječaju za privlačenje investicija, Hrvatska mora biti najbolja i najprivlačnija u tom pogledu.

Jedna od najefikasnijih formula za uspjeh u tom poslu svakako je porezno rasterećenje. Hrvatska mora imati najkonkurentnije poreze i točka. Iako je prije sto dana izgledalo da će nova vlada upravo tako urediti Hrvatsku za doček investitora, sada se vidi da ni Račanov kabinet ne razumije svoju obvezu. Prošli tjedan prihvaćeni Zakon o poticanju ulaganja značajno je odstupio od prvotnog prijedloga: primjerice, umjesto za uloženih šest milijuna kuna porezne olakšice dobit će investitori koji ulože najmanje 20 milijuna kuna.

Pohvalno je što zakon oslobađa plaćanja poreza na dobit (na rok od 10 godina) investitore koji ulože više od 100 milijuna kuna, ali je problem što taj isti porez, po svemu sudeći, ostaje 35 posto. Usprkos inzistiranju Ministarstva gospodarstva, u Ministarstvu financija ne žele popustiti tj. smanjiti stopu poreza na dobit. Čuvari državne blagajne očito ponovno daju prednost kratkoročnim potrebama i probicima, kao što je to radio Borislav Škegro. Kao da sami ne znaju da samo nova ulaganja i stvaranjo novih vrijednosti mogu povećati i porezne prihode. Osim toga, prihod od poreza na dobit planiran za 2000. godinu iznosi tek oko dvije milijarde kuna.

No, dok Hrvatska čuva stopu poreza na dobit od 35 posto, Češka ju je smanjila sa 35 na 31 posto, Poljska ju je smanjila sa 34 na 30 posto, a Estonija je naprosto ukinula porez na dobit koji je do sada iznosio 26 posto. Ako tim brojkama dodamo da porez na dobit u Mađarskoj iznosi 18 posto, a u Sloveniji 25 posto, jasno je da Hrvatska i dalje svojom poreznom politikom odskače od susjednih i uspješnih tranzicijskih zemalja. S obzirom na situaciju u kojoj se nalazi, Hrvatskoj ne bi bilo dovoljno ni da se izjednači s tim državama, a ako ostavi stopu od 35 posto, neće nam mnogo pomoći ni zaštitna kamata.

Istina, Vlada planira i otvaranje novih slobodnih zona, kao još jedan oblik privlačenja investitora, jer bi u njima poslovali pod znatno povoljnijim poreznim uvjetima. Međutim, do sada formirane slobodne zone, ne treba zaboraviti, nisu dale velikog efekta. To samo pokazuje da investicijski boom ne mogu proizvesti parcijalne pogodnosti kakve postoje u gotovo svim tranzicijskim državama, nego jedino stvaranje najpovoljnijih i najkonkurentnijih uvjeta u odnosu na sve druge.