Nastavi li nova Vlada rigoroznom primjenom hrvatskih zakona i temeljitom revizijom pretvorbe, privatizacije i poslovanja većine državnih i javnih poduzeća, pa i sportskih klubova, moglo bi se dogoditi da tijekom 2000. godine gotovo trećina menedžera iz HDZ-ove ere prođe neku vrstu policijskih informativnih razgovora i sudskih istražnih postupaka, da ih gotovo petina prođe i kroz redoviti sudski postupak, te da ih gotovo desetina završi na zatvorskim kaznama duljim od godinu dana.

Tako, dok se u Sanaderovu HDZ-u najžešće opiru navodnom političkom revanšu koalicijske šestorke, koja, kažu masovno smjenjuje sve njihove kadrove, na drugoj, krivičnoj razini vrti se mnogo napetiji film, kojem se teško može nazrijeti, ne samo kraj, nego i iduća sekvenca. Osobito, nakon što je prvi čovjek Hrvatskoga fonda za privatizaciju, Hrvoje Vojković, najavio da će nakon stečaja 300 propalih tvrtki, u kojima država ima udjel veći od 25 posto, uslijediti kaznene prijave protiv 300 članova njihovih uprava, odgovornih za loše poslovanje, ali i odštetni zahtjevi protiv više desetaka nesavjesnih članova nadzornih odbora tih i ostalih propalih poduzeća iz državnog portfelja.

Unazad pola stoljeća sličnih je pojava, samo u manjoj mjeri (ne računajući 1945. i 1948/9.), na ovim prostorima bilo sve do 1990. godine, kad se u nekoliko mahova nasrtalo na “tehnomenadžerske strukture”, bilo zbog “zloupotrebe položaja”, “nesavjesnog poslovanja” ili “ugrožavanja društvene imovine”. No, budući da su gotovo svi naciljani “tehnomenadžeri” tada bili članovi jedine i vladajuće stranke, Saveza komunista, najprije bi ih osudila njihova partijska organizacija, zatim bi prošli i kroz odgovarajući disciplinski postupak na samoupravnim tijelima, nakon čega su obavezno davali ostavke na sve dužnosti, pa bi imali razgovore sa Službom društvenog knjigovodstva, pa poneki i s državnom sigurnošću, da bi na kraju priče pojedini dogurali i do sudskog postupka. Riječ zakona je bila na kraju cijelog postupka, jer bio je to za 180 stupnjeva drukčiji politički i gospodarski, pa i pravni sustav nego što je u Hrvatskoj danas.

Već 1990. godine doista je nastupio veliki preokret: uz radnje na uspostavi samostalne hrvatske države, uslijedile su i radnje za cjelovitu tranziciju od samoupravnog socijalizma na sustav otvorene, tržišne privrede i potpune demokracije. Činjenica je da ni te, niti ijedne godine iz “Tuđmanova desetljeća”, u Republici Hrvatskoj nije bilo ni masovnih sudskih postupaka protiv “komunističkih direktora”, niti kasnijih obračuna s njima u sklopu uvijek moguće “permanentne revolucije”. Neki su socijalistički menadžeri otišli u mirovinu, neki na neke hijerarhijski niže poslove, neki preselili u privatni biznis, a mnogi iz SK prešli u HDZ, tako da sve do slučajeva s Kutlom ili Baračem, s kraja devedesetih, jačih HDZ-ovih “udara” na menadžere nije ni bilo.

No, politika “novog smjera” Račanove vlade nagazila ih je jače nego što su, valjda, i sami pretpostavljali u vlastitim crnim scenarijima, pa čak žešće nego što je to, čini se, željela najšira javnost. Ta najšira javnost obično plješće na uhićenja njoj nepoznatih direktora “koji su se nakrali”, a nerijetko i na sumnjičenja poznatijih menadžera, koji svojim bogatstvom i stilom života iritiraju tu istu pauperiziranu javnost. No, kad se u ime istih zakona u lisicama u istražni zatvor privedu i nogometne legende Hajduka, poput Rožića i Buljana, uz najave da slično može uslijediti i u Dinamu, i u nekim drugim sportskim klubovima, tada ni ogorčena javnost više nije baš načistu: želi li tu vrstu sedativa ili ne.

Ista javnost zna samo to da više ne želi nikakav samoupravni socijalizam, i da - čak kad bi ga i posanjala - u globaliziranome biznisu više nije moguć. Hrvatski strateški ciljevi: ulazak u EU i NATO imaju otvorenu potporu velike većine stanovništva zemlje. Ljudi i ovdje žele živjeti i raditi kao što se to živi i radi u Italiji, Austriji, Njemačkoj ili Francuskoj, nadajući se da u ovoj klimi i na ovom prostoru istu razinu standarda mogu dostići brzo, i održavati je uz malko manje napora, nego što ga sudbina namjenjuje npr. radoholičnim Nijemcima.

Ali, taj suvremeni - ne “divlji”, ne “balkanski”, ne “prvobitni” - kapitalizam ima svoju surovu, ulaznu cijenu: u prvi mah je plaća masa radnika, čiji proizvodi ne mogu izdržati međunarodnu konkurenciju ni u svijetu ni u zemlji, a zatim je plaćaju menadžeri, koji pomisliše da je za njihov posao, status, sigurnost; imovinu i budućnost dovoljno to, da imaju “potporu predsjednika stranke”, ili da “oni neće njih”, ili da “svi, eto, kradu ili ne znaju svoj posao, pa nikom ništa”. U Hrvatskoj je unazad deset godina broj stvarno nezaposlenih povećan za više od 300.000 osoba, a istodobno je broj radnosposobne populacije (što zbog rata, što zbog zbijega) smanjen za blizu 200.000 osoba! Bruto-proizvod zemlje ni ove godine neće dostići veličinu iz 1989. godine (a bit će niži najmanje deset posto). Za otvaranje tisuća i tisuća novih radnih mjesta nužne su nove velike investicije, a njih neće biti bez snažnog ulaska inozemnog kapitala. Strane banke i kompanije, međutim, i u Hrvatskoj žele naći punu pravnu sigurnost.

Hrvatska vlada, s druge strane, danas želi kroz privatizaciju državnog sektora privući prvi veliki val tih investicija, kako bi već na proljeće iduće godine došlo do stvarnog zaokreta u gospodarstvu, te uz visoku stopu rasta krenulo i novo veliko, produktivno zapošljavanje. Sve to, eto, nije moguće uz menadžere odane više svom stranačkom vodstvu, nego zakonu i biznisu, a pogotovo ne uz one koji su se, misleći da će “hrvatsko gospodarsko čudo” trajati vječno, ogriješili i u odnosu na hrvatske zakone, i u odnosu na postavljene im poslovne ciljeve.

Najveći grijeh većine HDZ-ovih menadžera je u tome što su unatoč lošim poslovnim rezultatima ostajali u fotelji, a da nisu u zakonskom roku pokretali inicijativu za stečaj svojih, već propalih kompanija. Najveći grijeh većine HDZ-ovih članova nadzornih odboraje u tome što su uredno dizali visoke naknade za rad u tim važnim tijelima, a da istodobno sami nisu utjecali na donošenje pravih poslovnih odluka u pravo vrijeme, nego su tiho amenovali propast niza poduzeća, i seobu mase Ijudi na burzu rada. Uz to, kao što pokazuju dovršeni sudski postupci, neki među njima znatno su poboljšali vlastiti standard, i to u vrlo kratkom roku. Pa ipak, budući da se, prema dosadašnjim sudskim, istražnim i tek najavljenim postupcima, radi o relativno velikom broju osumnjičenih osoba, prilikom odmjeravanja pojedinačne odgovornosti i krivice valjalo bi imati osjećaja i za njihove “olakšavajuće okolnosti”: bilo je to vrijeme radikalnog zaokreta, opterećenog teškom vanjskom agresijom, ali i “prokletstvom imovine”, jednokratnom pretvorbom bivše društvene imovine, čije je zaposjedanje na lak način mnogima zamaglilo vidik.

Iako se upropaštena radna mjesta i izgubljena dobit, kao i odneseni kapital, teško ili nikako više ne mogu vratiti, mudro bi bilo da kroz odštetne zahtjeve HFP-a, dio svoje krivice odgovorni menadžeri podmire imovinom, stečenom u zadnjih deset godina kroz rad u upravnim ili nadzornim odborima, odnosno kroz izbjegavanje pojedinih zakonskih obveza. Traži li se time previše, ili možda - premalo?