Namina drama na Markovu trgu
Tko je sve u tom lancu nesretnih godina i okolnosti izvarao radnike, danas se malo spominje Nitko se jučer na Markovu trgu nije osjećao ugodno. Radnici Name protestirali su satima ispred zgrade u kojoj stoluje Vlada, izvikujući prosvjedne parole ali i izravne pogrde na "one unutra". U Banske su dvore njihovi uzvici i zvižduci dopirali i kroz zatvorene prozore. Policajci koji su svojim tijelima štitili prolaz na zapadnoj strani Markova trga i priječili radnike da možda uđu u zgradu, bili su dio te neugodne, naelektrizirane atmosfere u kojoj ni za koga u tom momentu nije bilo sretnog rješenja.
Nama je za većinu današnjih Zagrepčana simbol poput ZET-ova plavog tramvaja, mjesto gdje se trošila prva plaća, gdje su se stjecale potrošačke navike, gdje se kupovalo relativno dobro, još u vrijeme kad nije bilo na tisuće privatnih prodavaonica ni takve šarolike ponude uvozne robe. Zagrepčani još poznaju lica Naminih prodavačica iako se u te robne kuće posljednjih godina sve manje zalazilo. Ponuda je bila sve slabija, reducirana na preostale malobrojne dobavljače i robu iz robnih zaliha, a to nije bilo nešto što bi privuklo kupce, unatoč dobrim lokacijama gotovo svih Naminih kuća.
Za radnike Name ovo je bitka za pogažena prava u kojoj više nema strpljenja za analiziranje propasti. Kronologija Namina silaznog puta ima ishodište već u kasnim devedesetim godinama, kad je trgovina najednom liberalizirana. Došavši na vlast nakon što su velike trgovine već bile izložene rastućoj konkurenciji malih, HDZ je na velike trgovačke sustave nakalemio svoje principe privatizacije i kadrovskih rješenja. Uz tezu da lanac tih robnih kuća ne smije biti segmentiran, odbijeni su mnogi vanjski interesenti. Među njima na primjer i bivši vlasnici robne kuće na Jelačić placu, koji se tim poslom i danas bave u Austriji, te drže jednu od najuspješnijih robnih kuća u Grazu "Kastner-Öhler".
Za preuzimanje svih Naminih kuća u Hrvatskoj ni danas nema kapitala, a pogotovo ga nije bilo za ratnih godina. Novca je međutim bilo u bankama i one su ga rado plasirale u veliku Namu, zaračunavajući visoke kamate i vjerujući da zarada, makar u obliku budućeg vlasništva nad nekretninama, neće izmaknuti. Uprave Name priča su za sebe, ali zapravo ni po čemu specifične u odnosu na uprave mnogih drugih velikih državnih poduzeća, iz vremena kad je puno toga bilo važnije od dokaza uspješnosti na tržištu.
Tko je sve u tom lancu nesretnih godina i okolnosti izvarao radnike, danas se malo spominje. Radnici svoj bijes usmjeravaju prema aktualnoj vlasti, vlast "svoje misli" o umiješanoj banci, a formalno se sve vrti oko riječi "stečaj" ili "sanacija".
Čak kad bi odustali od načela da ne produžavaju agonije tvrtki pod firmom "sanacije", a koje su se previše puta svodile na isplatu plaća iz državnog proračuna, vlasti bi radnicima, nostalgičnim Zagrepčanima i svima drugima morale kad-tad najotvorenije reći - da Nama više nikad neće izgledati kao prije petnaestak godina. Problem je pak Vlade što je isto to čeka i u slučaju mnogih drugih poduzeća, pri čemu će javnost morati uvjeriti da pravi pogrebnik nije ona nego neki drugi, koji su sve prilike za prilagođavanje novim tržišnim uvjetima sustavno, bez imalo grižnje savjesti, propuštali.
Deana KNEŽEVIĆ