Podvlačenje crte za prošlo desetljeće bez amnestije za lopove i nesposobne

Silna povika zbog navodnog (a ponegdje možda i stvarnog) revanšizma u Hrvatskoj, inicijative čak i za zakonsko reguliranje smjenjivosti, odnosno nesmjenjivosti ovog ili onog nositelja određene funkcije, sve to pokazuje koliko smo žalosno daleko od demokracije i od pravila igre u demokraciji.
Moglo bi se, naravno, raspravljati o tome ne graniči li sa cinizmom, da ne kažemo s običnim bezobrazlukom, što su u prvi red borbe protiv revanšizma stali upravo oni koji su, samo prije jednog desetljeća, bili i inspiratori i egzekutori nespornog vala revanšizma, koji je iz svih pora hrvatskog društva naprosto pomeo sve i svakoga tko se nije uklapao u njihovu sliku »dobrog Hrvata«. Baš kao što bi se moglo raspravljati i o tome kakvu legitimaciju za borbu protiv revanšizma imaju oni koji njime neskriveno prijete, dođu li na vlast. Moglo bi se, napokon, raspravljati i o tome jesu li pobjednici na izborima 1990. dobili i legitimaciju za »svoj« revanšizam, kojim su inicirali »tihu« revoluciju retrogradnog tipa, dijelom čak i ostvarivši u svijetu jedinstven pothvat: trijumf poraženih na kraju Drugog svjetskog rata nad tadašnjim pobjednicima. Prije svega, treba raspravljati o tome imaju li pobjednici na izborima 2000. legitimaciju da nizom kadrovskih smjena ponište, makar dijelom, rezultate čistki od prije 10 godina, a o kojima najšira hrvatska javnost tek danas počinje polako i prilično nevoljko saznavati punu istinu. Odgovor na to pitanje, bez ikakve zadrške, glasi: da!
Zamrznuti sadašnje stanje (uz iznimku »prihvatljivih« smjena u samim vrhovima vlasti) te formulirati regulativu o smjenjivosti isključivo pro futuro, kao da tek sada kročimo na put samostalnog razvoja, značilo bi ne samo prihvatiti i sankcionirati rezultate čistki provedenih u prošlih 10 godina, već iznevjeriti povjerenje birača i - na određeni način - poništiti siječanjsku izbornu pobjedu. Jedan od čelnika najjače stranke u krugu šestorice točno ocjenjuje da javnost danas očekuje da će se »skidati glave i slati u zatvore«, no potpuno »promašuje cilj« izjavljujući da aktualna vlast neće podleći tim pritiscima. Javnost je, naime, svjesna kriminala - i to doslovno u svim segmentima društva - koji je postao jednom od značajki života u Hrvatskoj i ona, ta javnost, s pravom očekuje da kriminalci budu pozvani na red.
Traže se, dakle, radikalni potezi, ali ne revanšizam u stilu »do jučer ste bili vi, a sada ćemo biti mi«, nego potezi koji će ići na utvrđivanje objektivne odgovornosti i na kažnjavanje odgovornih, bez obzira kako su visoko bili i u kojem su segmentu društva djelovali. Objavljivanje transkripata snimanih razgovora dr. Franje Tuđmana s krugom njegovih najbližih suradnika dobar je uvod u utvrđivanje te odgovornosti, što je očito i razlogom povremenih nastojanja da se njihovo dopiranje do javnosti spriječi. U prošlom desetljeću na ključne se položaje dolazilo bez iznimke po principu podobnosti i logično je da sada svi koji su bili podobni, ali nisu bili i sposobni, kao i svi koji su funkciju stečenu podobnošću iskoristili na štetu Hrvatske, a na svoju korist, budu smijenjeni, a bude li osnove za to - i pozvani na odgovornost. Još jednom: ključ za smjenjivanje smiju biti isključivo nesposobnost i odgovornost za učinjeno ili propušteno. Pod zbroj računa prošlog desetljeća mora se podvući crta. Mora se utvrditi s kime se dalje može, a s kime ne, naprosto zato što Hrvatska s lopovima - u najširem smislu riječi - i nesposobnima ne može naprijed. To je i jedno od osnovnih pravila igre u svakom uređenom, civiliziranom i demokratskom društvu. Tek kad se tom pravilu udovolji, mogu se utvrditi ostala pravila igre na temelju kojih se u demokracijama što nisu od jučer zna (i bez zakonske regulative) tko će poslije izbora napustiti svoje mjesto, a koga se neće smjenjivati. I Hrvatska mora doći do toga da će državom operativno upravljati državni aparat, sastavljen od sposobnih pojedinaca čija je politička svrstanost (ili pak apolitičnost) potpuno irelevantna. Taj je aparat, na svoj način, jamac kontinuiteta, on »opslužuje« politički vrh države, a taj postavlja strateške odrednice i utvrđuje prioritete politike - unutarnje, vanjske, gospodarske, obrazovne, kulturne, itd. U pravila igre u SAD-u spada npr. i to da se najviše 30 posto ambasadorskih mjesta daje »kao nagrada«, dok su na svim ostalima, a samo se po sebi razumije, na ključnima uvijek - profesionalni diplomati. U pravila igre u mnogim zemljama, u slučaju da njima upravljaju koalicijske vlade, spada i to da se na čelo diplomatskih misija uopće ne postavljaju ljudi po političkom ključu, jer bi to dovelo do nepotrebnih i dugotrajnih natezanja među koalicijskim partnerima, a istodobno na određeno vrijeme i paraliziralo cijelu diplomaciju, već se stranačkim ljudima koji »pucaju« na diplomatska mjesta daju neke niže funkcije. I da dalje ne nabrajamo.
Hrvatska, dakle, najprije mora ispraviti pogreške (a u većini slučajeva to je preblag izraz) počinjene u prošlom desetljeću i na kadrovskom planu, a potom utvrditi ili pak od onih koji ih već primjenjuju preuzeti pravila igre na osnovi kojih će se precizno znati koje su funkcije političke, a koje stručne. Nositelji prvih znat će da je njihov mandat ovisan o trajanju mandata njihovih političkih mentora, dok će nositelji drugih znati da je ključ njihova ostanka samo stručnost. Prvi će dolaziti i odlaziti s izborima, drugi će ostajati i svojim radom omogućavati državi da izborne cikluse doživljava i preživljava bez ikakvih spomena vrijednih potresa. Tako funkcioniraju demokracije, tako mora funkcionirati i Hrvatska želi li biti doživljena i prihvaćena kao doista demokratska zemlja. Iako zvuči jednostavno, sve je prije nego jednostavno. Ali je potrebno i nezaobilazno.