Futuristička izjava glasnogovornika HDZ-BiH Zorana Tomića, da će se herceg-bosanska stranka HDZ-BiH na svom slijedećem partijskom kongresu u srpnju ove godine ispričati za pogreške iz prošlosti i zatražiti oprost “za sve loše u okviru legalnih i legitimnih nastojanja hrvatskog naroda u vlastitoj zaštiti” nije dovoljna. Ne može se netko deklarativno ispričati i potom oprati ruke poput Pilata, i ponovo se nuditi hrvatskom narodu u Bosni Hercegovini kao njegov jedini predstavnik i zaštitnik. Upravo HDZ-BiH nije bio zaštitinik hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.

Da nije riječ ni o kakvoj zaštiti bosansko-hercegovačkih Hrvata, kako su to s Pantovčaka godinama tvrdili, nego da se radi o planiranom imperijalnom prohtjevu, sasvim je jasno iz dvije činjenice: Prvo, u komad koji je Tuđman odlučio vojarnama HVO opasati, uz krajeve naseljene Hrvatima, uvezan je i onaj dio zapadne Hercegovine koji je do rata većinski bio srpski (Drvar…), kao i dolina Neretve, gdje su živjeli pretežno Bošnjaci. Drugo, vojska se ne planira raspoređivati po srednjoj Bosni ni Bosanskoj posavini (gdje su Hrvati s Bošnjacima činili većinu). Lašvanska dolina, Orašje, Žepče i druge enklave u kojima su Hrvati uspjeli opstati – u Tuđmanov plan nisu uključeni. Razlog je jednostavan: procjena je da ih u podjeli BiH nikako nije moguće dobiti. Zato su ta područja predviđena kao crpilišta ljudskog materijala, koji se planira preseliti tamo gdje samozvani stratezi odrede.

Osim velikosrpskog političkog programa likvidacije Bosne i Hercegovine, koji postoji još od 1844. godine (“Načertanije” Velikosrbina Ilije Garašanina), zlo bosansko-hercegovačkim Hrvatima nanijela je Tuđmanova politika dijeljenja Bosne i Hercegovine sa ratnim zločincem Slobodanom Miloševićem. Pri tome je pokojnom predsjedniku Franji Tuđmanu uzor bio povijesni tzv. “srpsko-hrvatski” sporazum “Cvetković-Maček” iz 1939. o podjeli Bosne i Hercegovine između beogradske kamarile i zagrebačkih kvislinga. Kako bi mogao ostvariti svoj san o novoj Banovini Hrvatskoj, Tuđman je prvo morao likvidirati svoje političke oponente u Hrvatskoj stranci prava. Radi toga je likvidirao branitelje BiH, generala Hrvatskih obrambenih snaga, Blaža Kraljevića i osam njegovih vojnih časnika. Bio je to prvi atak na Armiju BiH, i HOS kao njenog legitimnog dijela. Potom je počeo hrvatsko-bošnjački građanski rat. Zapad je do tada pokvareno tvrdio kako u RBiH bijesni građanski rat, a Tuđman je potom Zapadu dao alibi da je Zapad u pravu. Pri tome su Miloševićevi fašisti trljali ruke od radosti. Umjesto da se priča istina o zlodjelima velikosrpskih fašista, na tapet svjetskih medija dođoše zločini Hrvata i Bošnjaka. Osvjedočeni prijatelj Hrvatske i Bosne i Hercegovine, francuski humanist Alain Finkielkraut, u tom je smislu govorio kako je Zapad prisilio žrtve (Bošnjake i Hrvate) da s krvnikom dijele istu kuću (Dayton). Bilo bi to u slikovitom smislu isto kako kad bi se silovanu djevojku prisililo da se uda za svog silovatelja.

Nužno je zlodjela Tuđmanovih janjičara učinjenih Bošnjacima, a mi kažemo, i Hrvatima, procesuirati pred pravnom državom Bosnom i Hercegovinom i pred međunarodnim tribunalom za ratne zločine u Den Haagu (ICTY). Predsjednik Hrvatske stranke prava 1861. g. Dobroslav Paraga je davno, još 1997. prijavio Tuđmana i njegove suradnike Matu Bobana i druge tužiteljstvu haaškog suda zbog (su)agresije i dijeljenja BiH sa Slobodanom Miloševićem, te zbog političkih ubojstava Blaža Kraljevića i stožera HOS-a. HDZ-BiH treba zabraniti kao zločinačku organizaciju. Veće zlo su Hrvatima i pravašima nanijeli tuđmanovci nego četnici. Jedina alternativa za Bosnu i Hercegovinu je proširenje Federacije BiH na tzv. fašističku “Republiku Srpsku”, uspostava pravne države, demokracije i građanskih sloboda. Bosansko-hercegovačka stranka prava 1861. želi Hrvatima i Bošnjacima kao i svim državljanima BiH, bez obzira na nacionalnost, etničko porijeklo i vjeru, sreću i bolji život, ali bez novih Pilata i pirovih pobjednika kao što su Slobini fašisti i Franjini nacional-komunisti.