Gluma je u stvarnosti vrlo zahtjevan posao. Dobar glumac mora biti u stanju pamtiti puno različitog teksta, mora znati pjevati, plesati, mačevati i bičevati, jahati, plakati se ili smijati, a sve to naizgled bez pravog povoda. Zato je mnogim političarima jednostavnije ponuditi samog sebe, bez dorade i obrade nego naučiti glumiti. U tom se trenutku suočavaju s nedostacima iskustva i znanja pa u nastojanju da osvoje birače budu odbijeni, napušteni, ismijani, neshvaćeni, što ih sve vodi tome da ih se može smatrati neuspješnima. Susret s tužnom stvarnošću rješavaju gledajući sa strane i ignorirajući životni promašaj, a mnogi se pak trude biti dosljedni u neshvaćenosti pa makar time skupljali simpatije iz samilosti. Jedan je u tome nenadmašan, što se na kraju ipak može smatrati nekakvim uspjehom. Anto Đapić. Postao je liderom stranke, ali zahvaljujući sudskoj odluci a ne odluci članstva. Napisao je magisterij, no ispostavilo se da ono na što je stavio potpis nije baš njegov rad. Nedavno je prijetio usred Vukovara, iako ga nije bilo ni blizu kad se u njemu ratovalo. Govori o pravima stradalnika bez domova i kuća, a jeftino stanuje u stanu Grada Zagreba. Traži da se donese zakon kojim bi se zabranilo pjevanje ustaških pjesama kako bi pjevanjem otišao u zatvor. No, u svemu je najbolje to što je najavio da će na jesen voditi socijalne buntove te zastupati neisplaćene i otpuštene radnike, stajati u gomili izgladnjelih i žuljevitim rukama nositi transparent na kojem će tražiti socijalnu pravdu. I pritom stavljati u džep zastupničku plaću. Lider obespravljenih.