Izgleda da više nikoga posebno ne impresioniraju rezultati ponovljenih lokalnih izbora koji se učestalo odvijaju diljem Hrvatske. Čak i sami stanovnici tih gradova i općina ne hrle na birališta, smatrajući, valjda, da ima i važnijih stvari o kojima trenutno treba voditi računa. Svejedno, politička karta Hrvatske sa svakim novim lokalnim izborima poprima nove konture. Uglavnom se mandati, s različitim odnosom snaga, preraspodjeljuju u krugu pet stranaka (SDP, HSS, HNS, HSLS, HDZ), ali je nedjeljni izborni turnus na površinu u Samoboru, na Murteru i u Preku izbacio gotovo već marginaliziranu Liberalnu stranku, a u Samoboru i Granićev Demokratski centar. To su “friške” vijesti, kao i to da je u tri sredine (Murter, Nova Gradiška, Gornja Rijeka) dobar dio kolača pripao nezavisnim listama. U Hrvatskoj, doduše, još nismo došli do razine gdje su lokalna i državna vlast potpuno odvojene i u percepciji birača, ali ohrabruje pomak koji će s vremenom voditi drukčijem vrednovanju lokalne samouprave od strateških odluka na državnom vrhu.

U očekivanju općih lokalnih izbora u travnju sljedeće godine, ponovljeni izbori u različitim sredinama, stoga, doista mogu poslužiti i u eksperimentalne svrhe. Osim da se udovolji zakonu, pa da profunkcioniraju lokalna tijela vlasti koja su iz različitih razloga došla u blokadu, prilika je to za svaku stranku da se uči, ila vlastitim ili tuđim greškama, i testira svoj rejting. Neke bi, prvenstveno SDP i HSLS, ovi rezultati mogli i prizemljiti, poručujući im da njihova alternativnost, što im je u trenutku kada su birači 3. siječnja masovno odlučili oduzeti vlast HDZ-u išlo na ruku, nije vječna. Odnosno, da za daljnji stranački uspon valja nešto konkretno i pokazati.

Doista, sva drama aktualne vlasti odražava se u iščekivanju konkretnih pomaka koji će biti registrirani i od javnosti. I Račan i Mesić, svaki na svojoj dionici, pretrgli su se nešto pokrenuti, ali osim isijavanja optimizma i čvrstoće nakane da ne odustanu s malo toga se mogu pohvaliti. Dan D, kako je netko rekao, u kojemu će biti bar jedna dobra vijest više od onih loših, još nije stigao. U tom “političkom vakuumu« treba opstati, oduprijeti se malodušnosti i djelovati pragmatično. I svjesno, ne gubeći glavu zbog padova i uspona popularnosti pojedine stranke, od sredine do sredine, od općine do općine, od grada do grada, istrajati do kraja vjerujući u ono što se čini.

Hoće li i može li vlast istrajati, upravo je ključno pitanje hrvatske političke stvarnosti. A slučaj “Nama”, njegova kulminacija krajem prošlog tjedna, otvorila je dileme koje ne bi smjela. Naime, ako je vlast naumila provoditi određenu gospodarsko-socijalnu politiku, a ona je čini se najupitnija, podložna najvećim kritikama, onda je u očekivanju pozitivnih efekata valja beskopromisno provoditi. S jedne strane tu su paketi poticajnih gospodarskih mjera, oni već đoneseni i oni koji će uslijediti, a s druge stečajevi s preustrojem i drugi mehanizmi stavljanja ad acta na one neuspješne i iscijeđene tvrtke.

Ima li onda logike da bilo tko iz Vlade, bez obzira na različite Vladine i Ivekovićeve sindikalne interpretacije odluke oko “Name”, u odlučnom trenutku “posrće” i dovodi u pitanje integritet čitavog izvršnog tijela vlasti. Je li i zašto je Linić nudio ostavku, tko ju je htio i zašto iskamčiti, pitanja su koja su samo naizgled u “gospodarsko-socijalnoj” domeni Vlade. Riječ je o političkom stavu i tu oklijevanja ne bi smjelo biti.

Hrvatska je u velikim problemima. U isto vrijeme valja liberalizirati gospodarstvo, ohrabriti domaće i strane poduzetnike, krpati proračun i izbjeći veliko socijalno nezadovoljstvo. U situaciji smo kada, primjerice, SDP mora biti liberalniji nego što mu naziv stranke kaže, a svoja leđa moraju podmetnuti i drugi, također prisiljeni skrenuti s matice svih očekivanja njihovih birača da bi uopće pokrenuli hrvatski razvojni kotač naprijed. Ovo su vremena za “tvrde” i odlučne političare, nipošto za sitnostranačke i osobne kalkulacije.

Drugim riječima, SDP, HSLS i svi ostali iz vladajuće šestorice napravit će puno više za Hrvatsku ako, uz sve očekivane rizike i prepreke, nešto s odlučnošću i predanošću učine za boljitak njenih građana, pa i po cijenu da u prvi mah ne budu adekvatno honorirani od birača, nego ako u strahu od “gnjeva birača” te čuvajući vlastite pozicije, i u najmanjoj mogućoj općini ili gradu, počnu vrludati i sklapati čudnovate kompromise bez dugoročne koristi. Tko danas u Hrvatskoj ima pravo na takvu vrstu komocije i “političke strategije”?