Vojislav Šešelj, samozvani četnički vojvoda i čelnik Srpske radikalne stranke, ponovno se dotakao Hrvatske. Miloševićev koalicijski partner, kojemu politički protivnici u Srbiji vade mast pripisujući mu hrvatske korijene”, zatražio je prekid diplomatskih odnosa s “ustaškom hrvatskom državom”. Tu se, tvrdi Šešelj, ništa nije promijenilo ni nakon smjene vlasti, jer je “mržnja prema svemu što je srpsko utkana u hrvatski narod”. Rezime svega je, dakako, najava borbe za ujedinjenje “svih srpskih zemalja” (pa i “srpskih Dalmacije, Banije, Korduna i Slavonije pod ustaškom okupacijom”).

Šešeljeve fantazmagorije iz sadašnje nam perpektive izgledaju sulude, pomalo i smiješne. Za naše političke prilike, međutim, puno se ozbiljnijim doima ono što govori čelnik HSP-a Anto Đapić. I prekjučer u Osijeku, i prije toga u Slunju i Vukovaru. A njih dvojica se “susreću” tamo gdje im realne političke ocjene ustupaju mjesto mitovima i demagogiji. Kako su za Šešelja Srbi vječne žrtve Hrvata tako su za Đapića Srbi vječni krivci. Za jednoga je hrvatska vlast “ustaška” a za drugog “prosrpska”. A obojica, istovremeno, u politici međunarodne zajednice, i njenom zahtjevu da se poštuju građanska prava svih bez obzira na nacionalnu, vjersku i drugu pripadnost, vide urotu protiv “interesa hrvatskog, odnosno srpskog naroda”.

Đapić je svojevremeno izjavio kako će on sam i njegova stranka promijeniti imidž. Za to nije dovoljno primjenjivati metode “građanskog neposluha” prema vlasti, kako najavljuje u Osijeku. Treba promijeniti i riječnik i ponašanje, koje ne može sakriti plutanje na repovima NDH- nostalgije. Ne zbog davanja “papa in bocca” Šešelju. Ima on dovoljno svraba i u svom okolišu. Nego zbog građana Hrvatske koje bi još jedna inicirana plima totalitarnih “rješenja i nada” mogla skupo stajati.