Bankovna štednja opet je u porastu: depozitni novac raste brzinom od gotovo 15 posto na godinu. Hrvati, međutim, ne vjeruju kuni: u travnju ove godine oročili su u bankama svoje uštede od samo milijardu i pol u kunama, a čak 25 milijardi kuna u devizama. Za Hrvate kuna nikad nije postala čuvarica trajne vrijednosti, javnost od nje neprekidno očekuje da će svaki čas devalvirati. No, to nije neobično, ljudi su nepovjerljivi prema bilo kojoj financijskoj novotariji: nedavno istraživanja koje je objavio magazin Time pokazalo je da ni Nijemci nemaju povjerenja u euro, premda su euro i marka dva naziva za isti novac.

Od očekivane devalvacije, od rizika nepovoljne promjene tečaja Hrvati se brane štednjom u devizama. Svaku kunu koju uštede, u mjenjačnicama ili na šalterima banaka pretvaraju u devize i polažu na svoje devizne štedne knjižice, računajući da će i banka, kad im zatrebaju, devize i isplatiti. Štediše, međutim, moraju znati: njihovih deviza u bankama uglavnom nema! Najveći dio deviza koje prikupe, hrvatske poslovne banke natrag promijene u kune: uvjerenje štediša da u bankama štede devize obična je iluzija!

Iz tablice se vidi da banka duguje komitentima, deponentima, drugim bankama i dioničarima 15,6 milijardi kuna u euro valutama, a da u pričuvama, kod HNB-a, u deviznim vrijednosnicama, danim deviznim zajmovima, kod hrvatske države i slično - ima samo 5,4 milijardi kuna u euro devizama. Gdje je razlika veća od deset milijardi kuna? Banka ju je pretvorila u kune i plasirala u kunske zajmove s deviznom klauzulom.

Kada korisnici tih kredita plate banci svoj dug, on će biti usklađen s aktualnom vrijednošću eura na tržištu. Banka je, dakle, samu sebe i svoje štediše zaštitila od tečajnog rizika. Ali, svoje je devizne deponente izložila riziku konverzije. On je sadržan u pitanju - hoće li banka, bilo s vremenom, bilo u nekoj izvanrednoj situaciji, moći na tržištu kupiti dvije i pol MILIJARDE maraka i isplatiti ih svojim štedišama?

A riječ je o samo jednoj banci. Ukupna inozemna pasiva (ili dugovanje u devizama) svih hrvatskih poslovnih banaka veća je od 56 milijardi kuna, a njihova inozemna aktiva (ili potraživanje u devizama) nešto je manja od 29 milijardi kuna. Sve su banke, dakle, u "deviznom raskoraku" većem od 27 milijardi kuna ili gotovo sedam MILlJARDI njemačkih maraka! Toliko će one deviza kad-tad morati kupiti na tržištu da bi ih vratile svojim deviznim deponentima.

Rizik konverzije kojem su banke posredno izložile svoje devizne štediše valja, dakako, gledati u dugoj vremenskoj perspektivi. Ali, u Hrvatskoj, zemlji na području najvećega mogućeg političkog rizika, nije teško zamisliti situacije u kojoj bi banke bile prisiljene na neplanirano brzu isplatu devizne štednje, a da izvori deviza naglo "presuše": rat u susjedstvu, drastična-promjena propisa o deviznom poslovanju pa čak i pojava (koja se ovih dana već događa) da se više starih zajmova vraća nego što se novih odobrava. Ako se i ne dogodi ništa dramatičnoga, s porastom napetosti u odnosu deviznih potraživanja i dugovanja sve je bolja prilika za prodavatelje deviza da za svoju robu, za kojom se potencijalna potražnja kreće prema eksploziji, zatraže visoku cijenu.

Na posljetku, postavlja se pitanje: ako se sve kune pretvaraju u deviznu štednju pa opet u kunske kredite - čemu onda kuna uopće služi? Čemu uopće banke i štediše izlagati riziku od konverzije? Zašto odmah ne uvesti devize u platni promet ili zašto kunu ne učiniti fiksnom zamjenom za njemačku marku? Odgovori na ta pitanja nisu jednoznačni, ali rizik od konverzije najjači je argument u prilog mišljenju da kunu treba ukinuti.

No, i s kunom, devizni režim koji dopušta neograničeno pretvaranje kuna u devize i obratno - koji bankama dopušta da devizni depoziti štediša budu neiscrpno i neograničeno samoposluživanje jeftinim devizama za uvoznike vjerojatno je najveća pogreška hrvatske ekonomske politike. Zbog njega u Hrvatskoj ne postoji stvarno tržište deviza, zbog njega se ne vidi koliko su devize doista oskudna roba, zbog njega je cijena deviza nerealno niska.

Zbog njega je moguće da trošenje deviza u jednoj godini bude pet-šest milijardi maraka veće od prihoda, a da se razlika pokriva prodajom trajne imovine i zaduživanjem. Dokle?