Odavno neka zamisao nije toliko podijelila političare EU-a kao vizija Joschke Fischera o 'Europskoj federaciji'. Francuski ministar unutarnjih poslova Chevenement u njoj vidi pokušaj provedbe njemačke dominacije - a španjolska potpredsjednica Povjerenstva EU-a Loyola de Palacio, još jučer je inicijativu gledala 'sa zabrinutošću', jer da ide na 'ukidanje Europskog parlamenta i Povjerenstva'.

Fischerova zamisao o federaciji time obećava sintezu temeljnog proturječja u procesu nastanka države Europe, na čemu je do sada propadala svaka rasprava. On naime želi oboje, i daljnje postojanje nacionalne države kao i dosljednu demokratizaciju Europe. No ma koliko se plan demokratske i nacionalno-državne federacije na prvi pogled činio dojmljivim, na posljetku se iskazuje kao još jedan pokušaj izračunavanja kvadrature europskoga kruga. Ni u Fischerovoj viziji budućnosti ne može se riješiti napeti odnos između demokracije i nacionalne države.

Nacionalna država po Fischerovu mišljenju ne treba samo i dalje opstati u okviru buduće federacije, nego i 'zadržati bitno veću ulogu od današnje uloge njemačkih saveznih pokrajina'. Čarobna riječ tu glasi subsidijarnost koju je Fischer iznova preveo kao 'diobu suverenosti'. Temelj federacije bio bi ustavni ugovor koji bi trebao dovesti do 'temeljno novog poretka ovlasti i vodoravno, znači između europskih ustanova, kao i okomito, dakle između Europe, nacionalne države i regija'. Federacija bi trebala biti ograničena na 'jezgrenu suverenost', ostatak bi ostao nacionalno-državni.

Na kakvu jezgrenu suverenost Fischer konkretno misli, on ne govori. Ipak isključuje renacionalizaciju već europeiziranih polja politike, tako da se u jezgrenu suverenost Europe mogu ponajprije ubrojiti unutarnje tržište i valuta. Osim toga bi bilo besmisleno utemeljenje federacije čije ovlasti ne prelaze današnje ovlasti EU-a. Kao daljnje jezgrene suverenosti, Fischer je vjerojatno imao na umu dva integracijska projekta: izgradnju zajedničkog pravnog prostora i unutarnje sigurnosti, koju pozdravlja kao 'Europu građana' te razvitak zajedničke sigurnosne i obrambene politike koju predstavlja kao nužnu posljedicu monetarne unije.

No što bi tada još preostalo od nacionalne države? Valutom, unutarnjom i vanjskom sigurnošću, već bi u ovlasti federacije prešla ona područja koja Fischer sam naziva 'trima bitnim suverenostima suvremene nacionalne države'. Osim toga treba dodati i nadnacionalnu odgovornost za unutarnje tržište, čije uređenje već danas osim gospodarske politike uključuje druga polja politike kao što su primjerice zaštita okoliša i potrošača. Federacija opremljena jezgrenom suverenošću koju najavljuje Fischer, svoje bi članice i dalje mogla nazivati nacionalnim državama. Međutim, degradirane zapravo na jedinice saveznih pokrajina, više ih se ne bi moglo karakterizirati nama poznatom definicijom nacionalne države - zaključuje Carsten Schymik.