Dva mjeseca nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj, na ovom sam mjestu napisao kako naša diplomacija pokazuje zamjetnu pokretljivost i aktivnost, premda su predsjednik Mesić, premijer Račan i njegovi ministri ili predsjednik Sabora Tomčić, imali malo vremena da se uhodaju u svoj posao, pokažu talent, znanje i vještinu. No, također, sam kazao kako bi nas to što je Hrvatska postala poželjna sugovornica u međunarodnim odnosima, moglo navesti na zaključak da već imamo uspješnu vanjsku politiku, dobro potkovanu diplomaciju koja daje brze i kreativne odgovore na osjetljiva pitanja izlaska iz političke i gospodarske izolacije zemlje.

Naprotiv, i danas je moj dojam da bi rezultati naše međunarodne politike trebali biti prepoznatljiviji, naročito u pogledu dobivanja hitne i efikasne međunarodne financijske pomoći kako bi vlast u Zagrebu što bezbolnije izvršila data obećanja prema svijetu i počela ispunjavati očekivanja prema svom narodu. Mi još ne uspjevamo dovoljno snažno upozoriti naše sugovornike koliko je demokratska i stabilna Hrvatska također u najvećem interesu Europske unije i SAD-a za demokratizaciju i sigurnost čitave jugoistočne Europe, kao i koliko je opasno gledati sa strane kako se nova vlast guši u hvatanju s naslijeđenim, teškim gospodarskim i socijalnim problemima.

Dakako nitko ne može omalovažiti ulazak Hrvatske u Partnerstvo za mir, započeti proces o stabilizaciji i pridruživanju Europskoj uniji ili najavljeni skori ulazak u Svjetsku trgovinsku organizaciju (WTO). No, sve to nije dovoljno, a na što upozorava i ugledni britanski dnevnik “The Financial Times” (12. lipnja), u komentaru u povodu godišnjice ulaska snaga KFOR-a na Kosovo.

Ustvrdivši da je danas situacija u pokrajini veoma teška, da Bosnu i Hercegovinu, kao državu, održavaju vojnici NATO-a i golema pomoć Zapada, komentator lista kaže kako “iz tog mraka izranja jedna sjajna vijest, a to je povratak demokracije u Hrvatskoj”, kao najpozitivniji korak na Balkanu u posljednjih deset godina, i to bez neke značajnije pomoći Zapada. Ako sve krene dobro demokratska vlast u Zagrebu mogla bi postati najbolji primjer za ostatak regije, no to je veliko pitanje, jer takav razvoj zahtijeva golemi napor i nove vlasti u Zagrebu i vanjskog svijeta, prije svega Europske unije. Autor komentara opisuje situaciju u Zagrebu kao “mješavinu euforije i zabrinutosti” zbog golemog jaza između radosti zbog povratka u međunarodnu zajednicu i straha od propalog gospodarstva. On smatra kako je nužno da Hrvatska dobije priliku za gospodarski oporavak, a to je nemoguće bez žurne i efikasne pomoći izvana, jer nezaposlenost i dalje raste, mnoga poduzeća su nelikvidna a proizvodnja stoji. Također drži da bi vlada u Zagrebu trebala donijeti vjerodostojan plan za obnovu gospodarstva, suzbijanje korupcije, zatvaranje propalih poduzeća i promicanje malih poduzetnika. “Ako obje strane ne budu djelovale brzo, postoji opasnost da će propasti najbolja prilika u posljednjih deset godina za učvršćenje stabilnosti u bitnom dijelu Balkana”, zaključuje “The Financial Times”.

Ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu pripisuju da je u susretu s predsjednikom Clintonom rekao kako američki plan o izgradnji proturaketnog štita od eventualnog napada od strane “odmetničkih zemalja”, predstavlja “lijek koji je gori od bolesti”. Amerikanci su, međutim, prijedlog Moskve da se izgradi zajednički proturaketni sustav oko zemalja kao što su Sjeverna Koreja ili Iran, za koje se pretpostavlja da bi mogle ispaliti nuklearne rakete na SAD ili neku drugu zemlju, dočekali sa sumnjom ili kao pokušaj da se unese razdor u euro-američke odnose. Oni su upozorili Moskvu i skeptične Europljane (Pariz i Berlin), da ne pokušavaju konkurirati predloženom američkom proturaketnom štitu, precizirajući da se svi ostali prijedlozi mogu uzeti u obzir samo kao “dopuna ali ne i kao zamjena” američkom projektu. No, kako bilo, većina političkih analitičara, prokomentirala je ovaj rusko-američki “strateški nesporazum”, dvojako.

Jedni upozorenje Moskve kako će, u slučaju da se jednostrano izmijeni sporazum iz 1972. godine, koji zabranjuje izgradnju posebnih proturaketnih sustava, prestati poštivati sve do sada sklopljene sporazume o nuklearnom razoružanju, vide znak da se Rusija polako “uspravlja” i da će od sada odlučnije braniti svoje interese nego što je to činila u proteklih deset godina. Za druge, problem je suštinski budući da je na sporazumu iz 1972. godine, počivala vojna ravnoteža svijeta. Tim sporazumom su se Rusija i SAD obavezali da ne izgrađuju proturaketne obrambene sisteme, čime je uspostavljena “ravnoteža straha”, jer je svaka strana znala da bi napad jedne na drugu neminovno doveo do odgovora i međusobnog uništenja.

Mnogi smatraju da se upravo toj logici duguje mir u proteklih gotovo pola stoljeća. Ako se, dakle, odustane od ugovora iz 1972. godine, odnosno stanja da je svaka nuklearna sila ranjiva, te ako neke zemlja, kao što je to sada slučaj sa Sjedinjenim Državama, želi izgraditi obrambeni sistem koji joj omogućuje da napadne drugu zemlju, bez rizika da sama bude napadnuta, to onda pokreće novu trku u naoružanju. Jer, Rusija, Kina ili Indija, smatraju da ako Amerika, protivno sporazumu iz 1972. godine, izgradi svoj proturaketni štit, da to realno znači kako će sve zemlje postati američki taoci, i da jedino SAD više ne mora voditi računa o ničijim, osim svojim interesima.