Ivica Račan još prije nekoliko dana “nije bio impresioniran” onim “marginalnim snagama koje neprihvatljivo pokušavaju hrvatski narod i hrvatstvo utemeljiti na neofašističkoj ideologiji”, pa nije niti želio “podrobno komentirati ono što ne prolazi kod većine hrvatskog naroda”, ali je ove srijede u Hrvatskom državnom Saboru, ipak najavio očekivani prijedlog neizbježnog zakona o zabrani uporabe fašističkih i neofašističkih simbola. Neke stvari postaju neizbježne čak i kada se svode na vrlo neizvjesni izbor između dvije gotovo podjednako loše odluke, a premijer očevidno nije uspio u dobronamjernom pokušaju da neke pogubne izazove otpiše nadmoćnom šutnjom. Niti u vlastitoj stranci, a niti među koalicijskom šestorkom, dok su se i u svijetu sve više množila neka znakovita potpitanja oko nekih vrlo dvojbenih političkih oklijevanja, koja su sve više smrdila na nedopustive civilizacijske popuste i propuste, gotovo po uzoru na HDZ, negoli na potvrdu najboljih europskih demokratskih navada.

Ono što je još prije dvije godine u vrlo sažetom, ali odlučnom obliku (samo šest članaka) uzaludno zagovarao IDS kao neizbježan Zakon o “deustašizaciji”, sada je podupro i LS, dok je Vesna Pusić u ime HNS-a ovu staru ideju nametnula novoj pobjedničkoj koaliciji. Čak je i Dražen Budiša, kojeg prečesto trpaju u preuske političke ladice, podržao ideju da se izglasa zakon o zabrani nacističke promidžbe, kojeg imaju skoro sve demokratske europske zemlje, dok je Stipe Mesić još jednom vrlo otvoreno rekao “popu pop, a bobu bob” (“Oni ne tuguju za Francetićem, nego za nekažnjenom pljačkom”), pa se niti premijer više nije mogao ograničiti samo na onaj fini europski politički bonton, koji ponekad vrlo brižljivo naglašava taktičke, a vrlo korisne razlike, između premijera i njegove vlastite stranke.

Tako u ovoj i ovakvoj Hrvatskoj, ipak nije mogao uspjeti pokušaj da SDP otvoreno kaže sve što treba reći “o neoustaškim porukama mržnje”, a premijer ipak sačuva pravo, da baš o svemu, ne presuđuje sjekirom. Ova Vlada nije nikakva “ljevičarska vlada”, već vlada demokratske obnove, gospodarskog napretka i euroatlantskih otvaranja, ali upravo zbog svega toga, ipak ne može dopustiti da se nekažnjeno mokri po grobovima ustaških žrtava, pozdravlja uzdignutom nacističkom desnicom i obnavljaju spomen-obilježja zapovjednika crnih legija. U Hrvatskoj nema jakih desničarskih političara, stranaka i pokreta, kao što dokazuju svi nedavni izborni rezultati, ali se sve više umnožavaju osiromašeni, beznadni i frustrirani ljudi, bez kune u džepu, a glavom u maglama, koji bi mogli prihvatiti čak i jednog Antu Đapića, kao burevjesnika socijalnog bunta, po isprobanim povijesnim receptima.

U tom pogubnom braku između radikalne desnice i demagoškog anarhosindikalizma, čak i proslavljeni general Janko Bobetko, tvrdi kako su građani Hrvatske na prošlim izborima, “otvorili vrata za povratak neostaljinista, jugonacionalista i sve bagre koja je uvijek bila protiv Hrvatske”. Takvi neočekivani buntovnici, po uzoru na zlatne SUBNOR-ove godine, traže da ova nova Vlada ukine sve one HDZ-ove zakone (oprost, konvalidacija, područja od posebne skrbi), koji su bar u načelu, i pobjednicima, i poraženima, svima nudili ista građanska prava, a prekinu svi procesi protiv hrvatskih ratnih zločinaca, pa ispada da nova HDZ-ova klijentela raste na pobuni protiv odluka bivše HDZ-ove vlasti, a novu Vladu kažnjavaju prvenstveno zbog toga što je u samo četiri rekordna mjeseca otvorila sva prevažna vrata (PZM, WTO, pregovori sa EU) na koja je autoritarni HDZ uzaludno kucao punih deset godina.

Te nove provale političkog i ideološkog bunila, ipak se svode - kako to kaže jednostavni, a kristalno jasni Mesić - na pokušaje da se Hrvatska ponovo izolira, kako bi zauvijek ostala plijenom državotvornih pljačkaša. Nema dvojbe da neke junake Domovinskog rata nije trebalo ponižavati nepotrebnim policijskim upadima, da se s braniteljima trebalo mnogo otvorenije i ljubaznije razgovarati, da većinu generala nije trebalo unaprijed proglasiti prevarantima prije okončanja istrage, i da neke ljude nije trebalo smijeniti, a druge postaviti po načelu stare političke podobnosti, upravo zbog toga da se u obračunu s HDZ-ovskom političkom ostavštinom ne bi ponovila pogubna hadezeovska bahatost, kada ova Vlada još uvijek nije potvrdila javna iščekivanja da će bar nekim malim dijelom odmah nadoknaditi ono što je uništio ili opljačkao Tuđmanov režim.

Pa ipak, mnogi sada namjerno brkaju uzroke i posljedice, iznimke i trendove, neznanje i politiku, amaterizam i zlu volju, u čemu su i neki hrvatski prijatelji sve zabrinutiji zbog nedostatka “razvojnih vizija”, dok sve što se događa oko Hrvatske, dokazuje da bi ova Vlada ipak morala biti odlučnija u obračunu s novim izdancima novog “desničarskog predziđa”, koje se - bar u naznakama - stvara i u Austriji, i Sloveniji, pa možda i u Mađarskoj i sjevernoj Italiji. Tako Hrvatska mora biti mnogo uspješnija, kako bi stvarno mogla biti uzor i za ovaj dio “pokolebanog Zapada”, a ne samo i jedino - za “zauvijek zakrvavljeni Balkan”. Nema dvojbe da je Račan svjestan svih tih mogućih dvojbi, u novom začaranom krugu, u kojem mora odlučno odgovoriti novoj desnici, kako bi sačuvao političku i gospodarsku potporu Zapada, a zna da svaka burna obnova ideoloških, povijesnih i političkih sukoba, samo odgađa prave odgovore na presudna gospodarska pitanja.

Neke su stvari ipak postale neizbježne, bez obzira na sve moguće podjele. Tako će svaki zakon o zabrani fašističkih simbola, zasjeniti sve ostale teme, oko čega će se podjednako buniti neki apsolutni liberali koji zagovaraju apsolutnu slobodu iskazivanja apsolutnih mišljenja, kao i svi ideološki Račanovi protivnici, koji će tražiti da se podjednako zabrane sva “komunistička i jugoslavenska obilježja”, a obnoviti zahtjeve da se svaki zakon o “deustašizaciji” nadopuni zakonom o “protukomunističkoj lustraciji”. I u samoj vladajućoj koaliciji sigurno će doći do velikih raspri oko toga, može li se zakon o zloporabi simbola, proširiti u zabranu svih onih političkih stranaka koje obnavljaju zlokobne ideologije, kao u Njemačkoj, dok si Račan više ne smije dopustiti da bude “desnica u vlastitom ljevičarskom krugu”, a u svakom političkom nadmetanju s Pantovčakom, ostane na repu zbivanja. Mnogo izazova, dvojbi i neizvjesnosti, ali i jedina moguća odluka, kada u ovoj Hrvatskoj, svaku dobru volju, prije svega zlorabe kao znak političke slabosti.