Globus: 16. 6. 2000.

Račan između povijesnoga trijumfa i povijesnog poraza

Piše: DAVOR BUTKOVIĆ

Jedan mi je strani diplomat ovih dana, komentirajući sve očitiju krizu nove vlasti, izrekao zanimljivu, i pomalo zabrinjavajuću, ocjenu:

"Demokratizacija, NATO, sloboda medija... Sve su to sjajne stvari, ali Hrvatskoj treba jasna vizija gospodarskoga napretka..."

U Hrvatskoj se - nakon postsiječanjskoga masovnog narodnog entuzijazma javlja očita kriza vlasti. Ona se očituje na mnogim razinama. Spomenimo samo neke: nepopularnost pojedinih Vladinih poteza; socijalni nemiri, neprestani (katkad prigušeniji, katkad glasniji) sukobi Vlade i predsjednika Republike; katastrofalan odziv birača na sve lokalne izbore nakon pada HDZ-a, na kojima je, uostalom, glavna stranka vladajuće koalicije (SDP) prošla ili vrlo loše ili ispod svih očekivanja.

Uobičajeno je objašnjenje krize vlasti to da ona ne može dovoljno brzo ispuniti izborna obećanja i postizborna socijalno-ekonomska očekivanja glasača, koji su, još prije pola godine, masovno podržali protuhadezeovsku šestornu koaliciju, predvođenu savezom SDP-a i HSLS-a.

I doista, očekivanja građana bila su iznimno velika. Oni su, naime, mislili da će odmah početi bolje živjeti, a nova je vlast mnogima od njih, zapravo, oduzela radna mjesta, dodatno smanjila neka socijalna primanja te još kasnije počela isplaćivati mirovine.

No, stvarni problem vlasti, poglavito Vlade, nije neispunjavanje, ili sporo ispunjavanje, predizbornih obećanja.

Dubinski je uzrok krize to što je Vlada, da budemo dobrohotni, već ispunila svoja glavna obećanja, ili, barem iscrpila glavne elemente političkog programa na kojem su dobiveni izbori, ali se novi nacionalni politički plan još i ne nazire.

Hrvatska se vlast, zasad, nije pokazala kadrom formulirati novi i istinski posthadezeovski politički program i na njemu mobilizirati građane.

Velike tekovine

Glavni elementi političkog programa SDP-a i HSLS-a - a onda i drugih koalicijskih stranaka - bili su pobjeda nad HDZ-om i dehadezeizacija Hrvatske, demokratizacija zemlje te pokretanje procesa prelaska Hrvatske iz međunarodne izolacije u međunarodnu integraciju.

Sva su ta tri cilja donekle postignuta.

HDZ je na državnoj razini legalno smijenjen s vlasti. Njegovi su čelnici izgubili, ili upravo gube, utjecajna mjesta u većini državnih i društvenih institucija. Protiv nekih od njih pokrenute su policijske istrage ili krivični postupci, što javnost, u velikoj većini, pozdravlja.

HDZ-ov sustav vlasti većinom je demontiran, i to u ciglih nekoliko mjeseci, pri čemu je zauzimanje zgrade HIS-a bilo samo spektakulami coup de grace te prijeko potrebne političke operacije.

Pojedini elementi društvenog i državnog utjecaja kojima HDZ još raspolaže nisu previše važni u cjelini državne politike.

Dalje, Hrvatska je - čak i bez obzira na to što još nije ispunjen jedan od formalnih uvjeta za prijam u Partnerstvo za mir (nije donesen novi zakon o HRT-u) konačno postala razmjerno normalna demokratska zemlja, u kojoj se doista ostvaruje puna sloboda govora, političkog udruživanja i djelovanja, i u kojoj su zloporabe vlasti prema građanima bitno smanjene.

Najveći su ekscesi u normalnom demokratskom političkom životu sve glasnije tvrdnje bivše vladajuće stranke da se protiv njezinih članova poduzimaju mjere političke osvete te akcije raznih dobrovoljačkih udruga, formiranih pod egidom HDZ-a, koje prijete svakojakim oblicima demonstracija protiv Vlade. One novim vlastima nastoje oduzeti i nacionalni i demokratski legitimitet te zamutiti eksplozivnu smjesu nacionalnih i socijalnih frustracija koja bi sadašnji razmjerno uski politički prostor HDZ-a barem donekle proširila.

Nadalje, Hrvatska je u ovih šest mjeseci doista doživjela državnu renesansu: od nepoželjne, svima antipatične poludiktatorske zemlje postala je jedna od najpopularnijih tranzicijskih država u Europi.

U politici su međunarodni rezultati još bolji: ulazak u Partnerstvo za mir i u Svjetsku trgovinsku organizaciju, početak pregovora s Europskom unijom, najava ulaska u NATO. Ukratko, ispunjava se sve ono čemu se Tuđmanova Hrvatska nije mogla ni približiti.

Nova je hrvatska vlast, dakle, postigla sve glavne ciljeve na temelju kojih su koalicijske stranke pobijedile na izborima.

Gdje je program?

No, sad kad su spomenuta obećanja ispunjena, ili se ispunjavaju, postaje, nažalost, sve jasnije da koalicijske stranke ne znaju formulirati novi politički program.

Jedan od utjecajnijih ambasadora u Zagrebu, inače vrlo povoljno raspoložen prema sadašnjim vlastima, rekao mi je: "Demokratizacija, NATO, sloboda medija... Sve su to sjajne stvari, ali samo na tome Hrvatska neće osobito prosperirati niti će ova vlast biti posebno popularna. Hrvatskoj treba jasna vizija gospodarskoga napretka."

Moj sugovornik ima potpuno pravo.

Šestorka se, očito, dok je još bila u oporbi, nije baš odveć ozbiljno pripremala da uspješno vlada Hrvatskom i da povede bitno novu ekonomsku politiku.

Sve do Tuđmanova odlaska u bolnicu, dakle dva mjeseca prije izbora, stratezi šestorke mnogo su više vremena trošili na planiranje raznih oblika kohabitacije s predsjednikom Republike nego na "pozitivni" program svoje, tek pretpostavljene, Vlade.

Oni su se pripremali za srednjoročnu, dvogodišnju, borbu s predsjednikom Tuđmanom, znajući dobro da je on bio potpuno spreman, bez obzira na rezultate parlamentamih izbora, zadržati više glavnih središta moći.

Šestorku je apsolutna vlast koju je zadobila nakon Tuđmanove smrti zatekla, velikim dijelom, sasvim nespremnu, što dokazuje ne samo nedostatak jasne strategije upravljanja "normalnom" Hrvatskom nego i cijeli niz krajnje nespretnih dnevnopolitičkih odluka.

Šestorka je, recimo, bila pripremljena na političke poteze koji su bili u jasnoj opreci s HDZ-om. To su odustajanje od politike podjele Bosne, uvođenje slobode medija, borba protiv obavještajnog sustava koji je kontrolirao i usmjeravao velik dio zbivanja na političkoj sceni, izrazito proeuropska integrativna politika, itd.

Da bi se osposobila da uspješnije vlada, i da prevlada očitu krizu, osobito čelnim strankama šestorke, potreban je novi, posthadezeovski, civilni politički program.

U tom bi programu, na najjasniji mogući način, morali biti definirani glavni politički, ekonomski i socijalni ciljevi, sadašnje, posthadezeovske, Hrvatske, kao i potezi koje će Vlada i predsjednik Republike poduzimati da se oni postignu.

Građanima se jasno mora reći što Vlada kani učiniti da bi došlo do ekonomskog oporavka i kakva je gospodarsko-socijalna strategija. Vlada, možda, doista i donosi ispravne ekonomske odluke, ali građani u to nisu sasvim sigurno uvjereni niti im je jasan njihov smisao. Očiti nesporazumi između vlasti i građana nipošto se ne mogu riješiti njezinim boljim odnosom s javnošću nego razgovijetnim oblikovanjem novoga političkog programa, koji će poći odatle da su neki glavni predizobrni ciljevi ostvareni i da je Hrvatskoj sad potrebna bitno profiliranija, specifičnija, nacionalna politika nego u siječnju ove godine.

Rad za budućnost

Takav, novi, političko-ekonomski program nije samo presudan za građane Hrvatske, koji, u pojedinim segmentima, gube povjerenje i u Vladu i u SDP (Mesić nije na udaru javnog nezadovoljstva zato što se politički, i to vrlo pametno, trudi ne odgovarati ni za

što što se u zemlji događa), nego i za strane investitore, koji su, po sudu vodećih zagrebačkih diplomata, vrlo zadovoljni političkom atmosferom u zemlji, ali ne žele ulagati dok se jasno ne definiraju uvjeti stranih ulaganja.

Uspješnost Vlade Ivice Račana - i, možda, njezina budućnost - ne ovisi ni o ishodu njegova javnog i ustavnog spora sa Stjepanom Mesićem ni o odnosu snaga među koalicijskim partnerima, kao ni o stalnim prijetnjama HDZ-a i još radikalnije desnice. Ona ovisi o mnogo ključnijem pitanju: hoće li Račan i njegovi najbliži suradnici biti kadri formulirati mobilizirajući političko-ekonomski program u kojem će Hrvati jasno moći prepoznati svoju budućnost.

Račan - koji se u privatnim razgovorima doima kao čovjek posve siguran da će za tri ili četiri godine Hrvatska biti razmjerno bogata zemlja - tek će formuliranjem novoga političko-gospodarskoga programa i zadobivanjem javne potpore za njegovo ostvarenje odraditi svoj dosad najvažniji i najveći politički posao.